Zagreb, (IKA) – U povodu kanonizacije Majke Terezije, misu zahvalnicu, ujedno svetičin blagdan, proslavljen je u ponedjeljak 5. rujna u zagrebačkoj prvostolnici. Euharistijsko slavlje u koncelebraciji s dvadesetak svećenika predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Na misi su bile misionarke ljubavi predvođene predstojnicom s. Marijom Korbe te štićenici, volonteri, prijatelji i podupiratelji redovnica, kao i velik broj redovnica i redovnika raznih družbi i zajednica. Uvodeći u misu, biskup Šaško je rekao: “Moleći danas za zagovor svete Terezije iz Kolkate, premda njezina svetost zahvaća cijelu Katoličku Crkvu i cijeli svijet, s pravom ju smijemo zvati i svetom Terezijom iz Zagreba, jer je toliko duboko povezana s Crkvom u našoj nadbiskupiji i sa Zagrebom, s hrvatskim svećenicima i redovnicima, da je danas naša radost iskrena i lako razumljiva. Neka nam ta blizina svetice pomogne da u svome životu prepoznamo potrebu za Božjim milosrđem”. U propovijedi biskup je ustvrdio: “Gledajući lik svete Terezije, na poseban način prisutan u njenim sestrama, vidimo hodajuće Evanđelje koje nas tješi, raduje, ali i propituje kako mi živimo svoju vjeru; koje su nam središnje vrijednosti, kako se zauzimamo za svoje bližnje, gdje se očituje naša ljubav, počevši od odnosa u obitelji do naše nepokretnosti ili kršćanskoga nastojanja da hrvatsko društvo bude zahvaćeno i preobraženo Kristovim Duhom”. Sveta Terezija nam svjedoči ne samo o daru koji je ona od Boga primila i prihvatila, nego o jednostavnoj istini kako svijet može živjeti novost. Njezina je svetost istinski izazov zato što je nutarnje raspoloženje i stav dostupan svakomu; nitko ne može imati ispriku da je to “svetost po mjeri određenih okolnosti”. Svetost je to koja pita kakav svijet uistinu želimo i svetost koja ujedno oduzima riječ svakomu tko odgovornost želi prebaciti na druge. I dok se čini da smo, s jedne strane, preslabi da bismo dokinuli nepravdu, skinuli teret koji dolazi od političkoga ili gospodarskoga sustava, s druge strane, možemo podijeliti kruh s gladnima, zaogrnuti gole, biti blizi tužnima. Odatle izvire novo vrelo koje mijenja i sustave, rekao je biskup Šaško. Posvijestio je “da nas Majka Terezija uči o ljubavi koja počinje kraj nas, u obitelji, među onima s kojima živimo”. “Zato mi se čini da je ona svetica koja dokida obeshrabrenost da se ništa ne može mijenjati niti učiniti, uvijek sa sviješću da je svako dobro djelo u konačnici Božje. I ne zaboravljajući razlučivati bijedu i siromaštvo. Ona je živjela siromaštvo kao evanđeosku vrijednost, da bi ublažavala bijedu kao posljedicu ljudske neosjetljivosti i neodgovornosti, ali i kao sramotnu posljedicu nepravednih sustava”, pojasnio je. Spomenuvši pak sjećanja na susrete sa sv. Terezijom koja su se ovih dana mogla čuti, biskup Šaško posebno se zaustavio na onome kardinala Comastrija koji joj je kao mladi svećenik postao blizak i upijao ljepotu duhovnosti svete Terezije. Tako ga je Majka Terezija pitala “Koliko sati moliš svakoga dana”, na njegovu zbunjenost, jer je očekivao druga pitanja poput onih o karitativnome djelovanju, Majka Terezija uzela je njegove ruke i stavila ih među svoje, kao da mu želi prenijeti ono što joj leži duboko na srcu. Zatim mu se povjerila: “Sine moj, bez Boga smo previše siromašni, da bismo mogli pomoći siromasima! Vodi računa o tome da sam ja samo sirota žena koja moli. Dok molim, Bog mi u srce stavlja svoju ljubav, te tako mogu voljeti siromahe. Moleći!”
“Tajna” Majke Terezije je sva u tome: u njezinoj vjeri koja moli; žena koja bijedu otklanja molitvom. To je važno za nas, kao pojedince i kao Crkvu: da ne idemo putem pomaganja bližnjima bez vjere i bez odnosa s Isusom Kristom. Pohvalna je svaka pomoć i socijalna skrb, ali Crkva živi otajstvo Isusa Krista, bez kojega ne možemo učiniti ništa, istaknuo je biskup Šaško. Zanimljivo je da pred tom ženom, svijet koji je redovito agresivan prema pobožnosti, gubi snagu i aroganciju, jer su plodovi te pobožnosti neosporni. A Majka Terezija pak nije bila fascinirana ozračjem ljudskih veličina, pred zemaljskim uspjesima i dosezima, jer je svakoga dana bila u dodiru s porazom toga svijeta, rekao je biskup. Navodeći primjer odbijanja donacije jedne vile kada je to Majka Terezija obrazložila riječima “ono što mi ne treba, što mi ne služi, opterećuje me”, biskup je istaknuo kako je to “pouka žene koja je i u najobilnijim darovima gledala najsiromašnije, usmjeravala ljude prema vječnosti i sve mjerila u konačnici vječnim, da duša ne oteža zemaljskim. A mjera za vječnost je ljubav kojom se mjeri i naša sloboda. Majka Terezija bila je slobodna žena, te je upravo u Kristovoj slobodi koristila svoj ugled i viđenost, da bi pomogla drugima”. U tom je kontekstu biskup Šaško podsjetio da “naš kršćanski poziv, bez obzira gdje se nalazili kao vjernici, jest baš to: u slobodi reći ‘da’ Božjoj volji; moliti za srce koje tu volju osjeća i koje je spremno odazvati joj se”.
Upozoravajući na medijske interpretacije i ove kanonizacije, biskup je rekao: “Ne može se prešutjeti istina o tome da su kršćanski sveci najveći stručnjaci i poznavatelji ljudskoga života. Ali njihovi odgovori o otajstvu života neće biti isticani. Majka Terezija nije dopustila da mediji od nje naprave privremeni cilj, niti da po njoj mediji postanu svrhom, nego da budu ono što jesu – sredstva i posredništvo”. Podsjetio je također kako su novinari Glasa Koncila bili važni promicatelji Božjega djela koje je čudesno raslo iz ljubavi. U našemu se vremenu u medijima očito događaju pomaci u drugome smjeru. Naime, ako nema istinskoga sadržaja, osim površnih dojmova, sve će biti podvrgnuto stvaranju i promicanju privida te širenju površnosti. Ako se svetoj Tereziji svijet divi zbog njene iznimne predanosti čovjeku; ako je tolike ljude pratila dok su umirali i rađali se u bijedi, nije li vrijedno od nje čuti i jednostavan odgovor o otajstvu života i o zaštiti nerođenih, upitao je biskup. “Medijski se neće povesti rasprava niti će se hvaliti papa Franjo koji je u nedjelju za sv. Tereziju rekao da je bila ‘velikodušna djeliteljica Božjega milosrđa’, darovana svima ‘po prihvaćanju i obrani ljudskoga života, onoga nerođenog i onoga koji je napušten i odbačen’. ‘Zauzela se u obrani života, neprestano govoreći da je ‘još nerođeno dijete najslabije, najmanje i najbjednije’… Podigla je svoj glas da ju čuju zemaljski moćnici, da priznaju svoje grijehe pred zločinima koje su oni stvorili”.
Majka Terezija bila je jasna u svojim djelima i u svojim upozorenjima, a da pritom nije osuđivala. Njezin je temeljni način ophođenja bilo milosrđe, kao kršćanski način da svijet ne izgubi okus dobra i da ne potone u tami beznađa. Zato ju je papa Franjo i izabrao da bude jasan primjer u ovoj Svetoj godini milosrđa. Stoga, dok zahvaljujemo za dar kanonizacije, zahvalni smo Bogu što je njezina prisutnost dobila odjek u našoj nadbiskupiji; zahvalni smo što su sestre bile i ostale u Zagrebu i što smo imali mogućnosti da, nakon pada komunizma, uredimo primjereniji prostor za brigu o siromašnima u Jukićevoj ulici. Ali se ne smije zaboraviti da komunistički sustav nije htio dopustiti niti nesebičnomu daru života misionarki ljubavi da se brinu za najpotrebnije. Zato je važno da kao Crkva ne zaboravimo da je materinji jezik Crkve Caritas, Kristova ljubav, koja se uči ponavljajući, te da hrvatska država i društvo nema opstanka, ako trajno ne njeguje taj jezik, istaknuo je biskup Šaško.
Nakon popričesne molitve i otpjevanog “Tebe Boga hvalimo” riječ zahvale izrekla je s. Marija Korbe. “Crkva, Majka svetaca uzdižući na čast oltara svete i blažene oduvijek pruža vjernicima primjer svetosti u nasljedovanju Krista te ih poziva na ostvarenje evanđeoskog ideala svetosti: na život u Božjoj blizini, na ljubav prema Bogu i čovjeku. Sveta Majka Terezija taj je poziv čula, prihvatila i u životu provodila. Danas njezina svetost stoji pred svima, pojedincima i zajednicama kao trajan uzor i nadahnuće za život svetosti. I svima nama potrebna je njezina jednostavnost života, duh molitve, milosrđa, ljubavi prema svima, žar obrane života, skromnost, odricanje, zauzimanje za najsiromašnije. Potreban nam je njezin osmjeh na licu”, rekla je s. Marija. Posebno je pak zahvalila predvoditelju slavlja, a preko njega zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću za sva dobročinstva Crkve zagrebačke za njihove štićenike i siromahe. Na kraju je svima zahvalila za molitvu, blizinu i zajedništvo: “Hvala za sve dobro što ga činite za naše štićenike i siromahe, za našu redovničku zajednicu i kuću misionarki ljubavi u Zagrebu. Neka osmjeh s lica koji nam je ostavila sv. Majka Terezija bude prisutan u radosti i nadi, u žalostima i tjeskobama našeg života”. Nakon blagoslova vjernici su iskazali čašćenje relikvije krvi sv. Majke Terezije. Euharistijsko slavlje animirao je zbor redovnica i redovnika.