Drugi dan Katehetske ljetne škole započeo je euharistijskim slavljem u splitskoj katedrali sv. Dujma kojega je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije mons. Ivica Pažin, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjo Frankopan Velić, zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije don Marko Dokoza i tajnik nadbiskupa Hranića vlč. Nikola Klemen. Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije „sv. Anastazije“ pod ravnanjem Marka Vrkića.

Nadbiskup Križić je u homiliji predstavio Ivana Krstitelja kao prvoga novozavjetnog katehetu, onoga koji je „naviještao narodu Isusa i pripremao njihova srca da ga prihvate i zavole“. Naglasio je da se Ivan nije pripremao na fakultetima, nego u pustinji: molitvom, postom i osluškivanjem Duha, a to je i za katehete danas jasan podsjetnik da „nema autentičnog navještaja evanđelja bez molitve i razmatranja Božje riječi“. Ivan je, nastavio je nadbiskup, svojom poniznošću i skrovitošću sve činio da narod usmjeri prema Isusu: „On skreće pozornost sa sebe i sve čini da pozornost naroda usmjeri prema onome koga on naviješta“. Upravo zbog takva stava Isus je mogao reći za njega da je „najveći od svih rođenih od žene“. Govoreći o mučeništvu sv. Ivana, mons. Križić je podsjetio da nevina žrtva postaje zrcalo zla i njegova razotkrivanja. Ivan je, rekao je, postao žrtva besavjesnih moćnika, a njegova smrt ostavila je dubok trag i u Isusovu srcu te se on povukao u samoću kako bi molitvom odgovorio na bol i nasilje. Nadbiskup je naglasio kako zlo uvijek proganja one koji ga čine: „Ubojica lako ubije, a onda se cijelog života osjeća progonjenim od onoga koga je ubio“.

U tom kontekstu osvrnuo se i na Herodijadu koja je, preko svoje maloljetne kćeri, tražila glavu Ivana Krstitelja. Pitao je: „Kakvo mora biti srce jedne žene, jedne majke da s užitkom može gledati na pladnju, punom krvi, odsječenu glavu jednog nevina čovjeka?“. Podsjetio je da je takva slika sigurno trajno ostala u nutrini i majke i kćeri trujući njihovu savjest. Nadbiskup je također istaknuo kako zlo nikada ne usrećuje i da nasilje uvijek vodi vlastitoj propasti, a zatim dodao: „Puno je bolje biti žrtva nego biti zločinac. Puno je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome“. Iako patnje i žrtve nevinih ostaju misterij, one nikada nisu besmislene jer u svjetlu Kristova križa postaju izvor novoga života i sjeme nade. Nadbiskup je zaključio molitvom da katehete i svi vjernici u patnji nikada ne izgube nadu, nego da u križu Kristovu prepoznaju Božju snagu i smisao ljudske žrtve.

Nakon euharistijskog slavlja vjeroučitelji su se uputili u Nadbiskupsko sjemenište gdje je uslijedilo predavanje prof. dr. sc. Tončija Matulića pod naslovom „Ukorijenjeni u nadi. Crkva i čovjek na istom putu“. Polazeći od Kantova pitanja „čemu se smijem nadati?“, predavač je istaknuo da se smisao ljudske egzistencije očituje u odnosu prema budućnosti. Nada i tjeskoba, rekao je, dvije su temeljne sile koje oblikuju ljudski pogled: ili očekujemo bolji i sretniji život ili nas paralizira strah od smrti i nesreće. Prof. Matulić naglasio je i to kako je kršćanska nada neraskidivo povezana s budućnošću jer ona vidi život ne samo u njegovoj krhkosti nego i u perspektivi spasenja. U predavanju je zatim prikazao razvoj modernih vizija budućnosti, od utopija koje su obećavale ljudsko kraljevstvo razuma i slobode do biblijske nade koja u svijest čovjeka unosi perspektivu eshatološkog vremena spasenja. Razlikujući ta dva pristupa, rekao je kako kršćanska nada nije utopija ni distopija jer se ne temelji na ljudskim projekcijama, nego na vjeri u Krista i njegov dar vječnoga života. Istodobno, ona nije ni povijesno irelevantna. Upravo zato što se otvara prema vječnosti kršćanska nada nadahnjuje odgovorno zauzimanje u povijesti, razborite i pravedne odluke te trajno poštovanje ljudskog dostojanstva. „Kršćanska nada“, istaknuo je Matulić, „otvara vrijednosni horizont unutar kojeg povijesne odluke treba donositi razborito, pravedno i istinoljubivo“. Predavanje je završio porukom kako je nada, utemeljena na vjeri u Isusa Krista, jedinstveni i neusporedivi izvor nadahnuća za život Crkve i čovjeka.