Dio hodočasnika zaputio se prema bazilici sv. Franje te je molio na svečevu grobu, a ostali su posjetili baziliku i grob sv. Klare.

Zbog velikog broja hodočasnika i sigurnosnih razloga slavljene su mise za tri grupe hodočasnika. Prva grupa hodočasnika sudjelovala je na euharistijskom slavlju koje je u Gornjoj bazilici sv. Franje predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, a druga i treća grupa sudjelovale su na misnim slavljima u katedrali sv. Rufina. S drugom grupom misu je slavio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić te su se pridružili i vjeroučitelji iz Gospićko-senjske biskupije, a s trećom grupom srijemski biskup Fabijan Svalina. Njima su pridružili i hodočasnici iz Jastrebarskog i Krašića.

Prije misnoga slavlja prve grupe hodočasnika u Gornjoj bazilici sv. Franje u Asizu, 6. listopada 2025. prigodni molitveni program animirao je mr. Stjepan Matezović. Liturgijsko pjevanje za vrijeme molitvenog programa i misnog slavlja animirao je Mješoviti katedralni zbor iz Đakova, uz vodstvo maestra Ivana Andrića.

Nadbiskup Hranić predvodio je misno slavlje uz koncelebraciju mons. dr. Vladimira Dugalića, predsjednika organizacijskog odbora hodočašća za Đakovačko-osječku i Srijemsku biskupiju, preč. dr. Stjepana Radića, rektora đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, prodekana KBF-a u Đakovu, vlč. dr. Davora Vukovića te ostalih svećenika iz središnjih nadbiskupijskih ustanova, župnika i župnih vikara župa Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nadbiskup Hranić u homiliji je rekao: „Hodočasnici smo nade u gradu sv. Franje – u Asizu, na putu prema Vječnom gradu. Ako je itko kroz povijest Crkve bio onakav zbog kakvih Isus blagoslivlja Oca – malen, ponizan, jednostavan i dobar – onda je to bio sv. Franjo. I ako je itko bio toliko uronjen u Boga i suobličen Isusu da je zajedno s Isusom – kao njegova slika – mogao u svemu hvaliti Očevu dobrotu i ljubav, onda je to bio sv. Franjo. Upravo suobličenjem Kristu u njegovu potpunom predanju Ocu i u ljubavi prema čovjeku, Franjo je započeo snažnu obnovu Crkve na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.“

Đakovačko-osječki nadbiskup podsjetio je i na važne obljetnice koje je slavila te će slaviti franjevačka obitelji, a radi se o 800 godina Pravila i prvih jaslica u Grecciu (2023.), Franjina primanja stigmi na La Verni (2024.), Pjesme stvorova (2025.) i iduće godine – 800. obljetnice Franjine smrti – kojom je pridružen slavi uskrslog Krista.

Osvrćući se na 800. obljetnicu Franjine Pjesme stvorova: Vjek hvaljen budi. Laudato sì nadbiskup, izričući Pjesmu rekao je kako se radi o molitvi koja je kroz umjetnost, liturgiju i pastoralno djelovanje Crkve oblikovala brojne oblike kršćanskog života i koja trajno nadahnjuje sveopće bratstvo svih ljudi na zemlji. „Te su Franjine molitve hvale svojom teologijom nadahnule i blagopokojnoga papu Franju te njegovu istoimenu encikliku Laudato sì, u kojoj se on bavi suvremenim ekološkim izazovima, posvješćuje nam da je sudbina ljepote stvorenoga svijeta i života na zemlji u našim rukama te nas sve snažno poziva na tzv. ekološko obraćenje“, poručio je nadbiskup Hranić i na kraju homilije zaključio: „Draga braćo i sestre, lik, pjesme, život i svjedočanstvo sv. Franje nam potvrđuju da se – molitva, teologija i ovo naše hodočašće na kojemu se utvrđujemo u vjeri da je Krist siguran temelj naše nade – trebaju pretočiti u naš osobni moral i etiku koji potiču i nadahnjuju društvene promjene po kojima ovaj svijet postaje prostorom kraljevstva Božjega.“

Biskup Ćurić slavio je misu u katedrali sv. Rufina u Asizu s drugom grupom hodočasnika iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, a u koncelebraciji su bili njihovi župnici i župni vikari. Pridružili su im se i vjeroučitelji Gospićko-senjske biskupije sa svoja dva svećenika. Misno slavlje uslijedio je nakon molitvenog programa, a u svojoj homiliji biskup je podsjetio hodočasnike da je „u ovoj katedrali krsnim preporođenjem u zajedništvo vjere 1181. godine primljen jedan od najdičnijih sinova ovoga grada, sv. Franjo…“.

Osvrćući se na liturgijska čitanja biskup je rekao kako se u Franji prepoznaje tako snažan odjek Isusove evanđeoske riječi kojom On poziva učenike, ne u neki ograđeni krug mudrih i umnih, već na put malenih – da žive u prisnom zajedništvu s Njim, pristajući uza nj i usvajajući njegove riječi kao osnovno pravilo života. Pitajući se što u Franjinu primjeru najsnažnije progovara, biskup Ćurić je rekao: „Od svega najviše njegova predanost Kristu, želja biti mu blizu i nasljedovati ga. Jednostavno – njegova sličnost Kristu, koja je bila vidljiva i u izvanrednom daru stigmi –  Kristovih rana, koje je primio za blagdan Uzvišenja sv. Križa 1224. godine, nakon što se povukao u osamu kroz 40 dana.“

Ubrzo nakon iskustva primanja stigmi sv. Franjo zapisuje svoju Pohvalu Bogu: Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost, ti si poniznost, ufanje i ljepota, (…) ti si mi spokoj, ti si radost, nada naša i veselje – istaknuo je biskup i nastavio: „Kad je papa Franjo 2015. godine htio Crkvi i cijelom svijetu progovoriti Božjem izvornom, stvoriteljskom blagoslovu našeg ljudskoga svijeta i o našoj odgovornosti i brizi za očuvanjem njegove ljepote, uzeo je za naslov i glavni motiv upravo riječi sv. Franje iz njegove Pjesme bratu Suncu, ili kako je još poznatija pod imenom Pjesma stvorova: Laudato si’, mi Signore… I kreće Franjo – nazivajući stvorenja svojom braćom i sestrama, od brata Sunca, Mjeseca i zvijezda, Zemlje, vjetra i vode, i do „sestrice Smrti“, sve s jednakim pozivom: Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj. O, kad bismo, braćo i sestre, i mi u svemu prepoznavali temelje i trag stvoriteljske ljubavi! Više bismo i plodonosnije izrekli da – poput „Fraticcella“, maloga brata Franje – štujemo Gospodina, malenoga Isusa, Dijete za nas rođeno u jaslama, Spasitelja, za nas na križ pribijena.

Zaključujući svoju homiliju biskup Ćurić podsjetio je na poziv čovjeku – da čuva sklad svijeta te je citirao papu Lava koji je prije nekoliko dana pokazao na Franjin primjer i rekao: „Živio je jednostavno i u čudesnom skladu s Bogom, s drugima, s prirodom i sa samim sobom. U njemu se jasno vidi do koje mjere su nerazdvojivi briga za prirodu, pravednost prema siromašnima, angažman u društvu i unutarnji mir.“

Na kraju biskup je poručio: „Kako nas zaokruženo, ponizna i krotka srca sv. Franjo svojim primjerom upućuje da dopustimo da nas prožme svjetlo Evanđelja, kad svoju braću ovako upućuje: Gledaj na koliku te je uzvišenost postavio Gospodin, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina i na njegovu priliku. To je blagoslovljena istina našeg dostojanstva i duboke životne sigurnosti.“

Biskup Svalina slavio je također misu u katedrali sv. Rufina u Asizu s trećom grupom hodočasnika među kojima su bili oni iz Srijemske biskupije, Đakovačko-osječke nadbiskupije te iz Jastrebarskog i Krašića. U koncelebraciji je bio i generalni vikar Srijemske biskupije i župnik Župe Uzvišenja sv. Križa u Rumi, mons. Josip Ivešić te župnici i župni vikari župa u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, kao i vlč. Višeslav Foretić, župnik u Jastrebarskom.

Svoju propovijed biskup Svalina započeo je riječima: „U Asizu smo – u gradu koji ne šuti o svetosti, grad koji već stoljećima govori, šaptom i glasom, o Bogu koji je malen, siromašan i blizak. Stojimo ovdje, u ovoj drevnoj katedrali svetog Rufina, gdje su kršteni sveti Franjo, sveta Klara, i sveti Carlo Acutis. Ovdje je započeo njihov put – put vjere, put svetosti, put koji nije bio lagan, ali je bio prožet nadom. Zato ste i vi ovdje. Jer ste hodočasnici nade.“

U nastavku homilije biskup Svalina naglasio je kako hodočašće nije turističko putovanje, nije bijeg od svakodnevice već „znak da srce još traži Boga, da nije otvrdnulo, da još zna pokucati na nebeska vrata. I u Godini Jubileja – godini milosti i pomirenja – Crkva nas poziva da se pokrenemo, ne samo nogama nego dušom“. „Vi ste krenuli na put. I time ste već posvjedočili: Gospodine, želim Te tražiti. I to je nada – ne neko puko optimistično razmišljanje – nego življenje s pogledom uprtim u Onoga koji dolazi.“

Osvrnuo se zatim na život sv. Franje – hodočasnika Boga siromašnih – rekavši: „Asiz je postao sveti grad, jer se jedan mladić usudio nadati u drugačiji svijet. Nadati se znači vjerovati da ljubav može promijeniti čovjeka i svijet. A Franjo je to živio do kraja. I nama poručuje: „Ako želite obnoviti Crkvu – obnovite srce. Ako želite mir u svijetu – budite mir u svojoj kući.” Govoreći o sv. Klari – tihoj snazi nade – napomenuo je kako je ona pokazala da nada nije bučna, da ne treba svijetla reflektora, da žena može biti stup Crkve, ako je ukorijenjena u Kristu.

Srijemski biskup nije izostavio ni sv. Carla Acutisa – sveca u tenisicama, hodočasnika interneta, čija se relikvija srca nalazi u katedrali sv. Rufina, a koji je u središte svoga života stavio euharistiju te je nazvao  svojom autocestom za nebo.

Na kraju svoje homilije biskup Svalina hodočasnicima je poručio: „Vi ste sada svjedoci – hodočasnici koji hode drugačiji“ i nastavio: „Neka ovaj dan bude duhovna polazišna točka. Neka Asiz ne ostane samo naša prva postaja, nego naš temelj – jer tko krene s Kristom, stigne do Njega. On je ogledalo – pokazuje nam što znači biti Kristov danas. Naše hodočašće u Godini Jubileja ne može ostati samo emocionalno iskustvo. Mora se pretočiti u novi život: manje prigovaranja, više molitve; manje optuživanja, više opraštanja; manje sebičnosti, više služenja. Jer Crkva danas ne treba samo pametne ni sposobne – nego svete… Asiz nas od ovog trenutka šalje – kao svjedoke nade. Neka se nakon ovoga hodočašća u vašim župama, obiteljima i radnim mjestima vidi da ste bili ovdje. I neka svaki vaš korak od sada nosi istu poruku: Krist je nada – i ja sam njegov hodočasnik.“

Nakon misnih slavlja hodočasnici su se zaputili u crkvu nastalu uz rodnu kuću sv. Franje, kao i u crkvu sv. Marije Velike, gdje je izloženo neraspadnuto tijelo novog sveca Katoličke Crkve, sv. Carla Acutisa. Iako je red za ulazak u crkvu i pohod tijelu sv. Carla Acutisa bio iznimno dugačak, svi hodočasnici strpljivo su čekali te oduševljeni i ganuti izlazili iz crkve, zahvalni za mogućnost pohoda ovom mjestu, kao i svim mjestima franjevačke baštine. Za ulazak u sve crkve nužan je bio hodočasnički šal, a za pomoć pri praćenju molitvenog i hodočasničkog programa svi hodočasnici dobili su Vodič za hodočasnike Đakovačko-osječke i Srijemske biskupije – „Hodočasnici nade“. U popodnevnim satima hodočasnici su krenuli prema dogovorenom smještaju, odakle su se u ranim jutarnjim satima zaputili prema Rimu.