U mnoštvu različitih mišljenja i definicija mentalnog zdravlja, evo jedne, koju donose neki hrvatski autori: Mentalno zdravlje je integralna i esencijalna komponenta zdravlja te podrazumijeva cjelovito fizičko, mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsutnost bolesti i nemoći. Mentalno zdravlje pojedincu omogućuje ostvarenje vlastitih potencijala, produktivnost u radu, mogući doprinos zajednici u kojoj živi te adekvatno suočavanje sa svakodnevnim stresnim situacijama. Psihološki, socijalni i biološki faktori imaju znatan utjecaj na mentalno zdravlje te razina njegova postignuća ovisi o trenutačnoj situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Način života koji nalaže brze društvene promjene, socijalnu izoliranost, nasilje, siromaštvo, stres u okolini, somatske bolesti i povrjeđivanje ljudskih prava najčešći su elementi narušavanja mentalnog zdravlja. Jedno i drugo, ono kolektivno i subjektivno, na različitim razinama je međusobno povezano. Tako naši stručnjaci… Što to znači za nas, ovdje okupljene vjeroučitelje?

Živimo u vremenu, u kojemu čovjekova vlastita dubina danas ne posjeduje dubinu. Čovjek se pričinjava kao jureća prisutnost, koja s vremena na vrijeme pogleda u sebe. U toj, nazovimo je, dubini nalazi skraćenice vlastitoga, pomalo uništenoga govora, te gledajući osobne selfi fotografije na internetskim platformama na trenutak se podsjeti kako izgleda. Što u sebi zapravo imamo, čemu u sebi ulazimo u trag, izgleda da nije ništa drugo doli već zadana medijska i računalna shema u kojoj se moramo pronaći. Tu, na takav isti način, susrećemo i druge. Dok je još nedavno, tako se barem čini, i u odgojno-obrazovnom konceptu iznad svega bio postavljen cilj samoostvarenja, što je u sebi pretpostavljalo barem neku viziju personalnoga horizonta razvoja, danas postupno počinje prevladavati tzv. mobilizacijski moto pod sintagmom: „pronađi se iznova svakoga dana“. Takav pristup odgoju onemogućava postojanje one aktivne osamljenosti, tako potrebne za razumijevanje vlastite egzistencije. Dok se odričemo takve osamljenosti, gle paradoksa, težimo za susretima na digitalnim pozornicama, u kojima izmjenjujemo slike i podatke jedni s drugima, pri čemu se zapravo drugomu ne približavamo, a od sebe se otuđujemo. Kao da se nalazimo u vremenu, u kojemu blijedi sjećanje na stvarnost, koja je postojala prije nas, ali i koja još uvijek postoji negdje oko nas. Još i više. Kao da stojimo na pragu vlastitoga zaborava naše osobne, ali i ljudske povijesti. Tko još govori o godini vlastitoga rođenja, u kojoj se rodila osobna sadašnjost? Zaborav je postala suvremena krepost. Već je davno prije moderne digitalne revolucije Michel Foucault pisao da će stvor, koji se nekada zvao čovjek, nestati poput lica u pijesku na morskoj obali. Možda je već nestao dok postoji u nekoj nadolazećoj umjetnoj inteligenciji?

Kako sve više uočavamo da društvena zbivanja, posebno teške pa čak i epohalne krize poput korone, rata i potresa, utječu na zdravlje pojedinaca, tako je vidljivo da nas mirnima ne ostavljaju niti zbivanja, koja se događaju u našim životima, na manjim – mikro područjima, a koja se primjećuju najprije na kognitivnim, emocionalnim te socijalnim kompetencijama ili njezinim nedostatcima, često uvjetovanima izvana. Kako tomu izaći na kraj? Već je Thomas Moore pisao: „Bolest izražava tok života, ali ga ne tumači. Ona zahtijeva od tebe da se osvrneš na svoj život, da tragaš za mjestom gdje si zanemario dušu i gdje se ona žalosti. To je vrijeme u kojemu možeš razmišljati odakle dolazi bolest i kako se ona može ogledati u tvom životu ili životu društva. Tvoja te bolest može spasiti od lažnih predodžbi, ona te oslovljava svojom poezijom na rubu prirode i ujedinjuje te s izvorom tvoga vlastitoga života. I što ti više uzima tjelesne moći, to si više ispunjen snagom duše“. Može li nam ovaj tekst, današnjem čovjeku tako stran, izrečen iz jednog drugog kuta, pomoći u savladavanju kriza i bolesti društvenoga organizma, čiji smo i mi dio?

Konačno, suvremeni čovjek živi danas u želji samonadvladavanja samoga sebe. U postrajskom vremenu, u kojemu se osjeća faustovska želja za vječnošću već ovdje, Nietzscheov čovjek, koji je ispalio strelicu iznad svoje glave, kako bi rodio novoga čovjeka, nadčovjeka, traži svoje mjesto u borbi s titanima, koji vladaju suvremenim svijetom. Onaj tko gubi bitku, tko je samo malo slabiji, te tko ne može pratiti korak stalnoga napredovanja, ostaje na tlu vlastite prašine. Poput suvremenog milosrdnog Samaritanca, s vremena na vrijeme naiđu neki, pomalo ezoterični, komercijalni prodavači duhovnosti, koji iz svojih lijepo urešenih aktovki, ponude sredstvo za dobar i kvalitetan život. Taj postmodernistički Feel – Good princip, prepoznatljiv danas u različitim oblicima života suvremenog čovjeka, kao da je nadomjestak onom duhovnom izvoru, početku (arhe), iz kojega smo svi nastali. Taj izvor je zapravo dan, vrijeme u kojemu je rođena naša sadašnjost. Lomljenja, dakle, koja se događaju između različitih epoha, sadržajno međusobno toliko udaljenih, čak i onih, koje se međusobno isključuju, pretakaju se i u naša, kraća razdoblja još kraćega života čovjeka. Čovjek i pitanje Boga, njegove aktualnosti, njegovih poruka, njegova spasenja i otkupljenja, često je u neskladnom suživotu. Tu su, zajedno, i Bog i čovjek. Ali čini se najprije zahvaljujući Bogu. Otkuda danas potreba takvoga zaborava božanskog? Zbog čega vjera nije više izvor osobne radosti i ispunjenja vlastitoga smisla? Odgovora je sigurno mnogo. Ili? Već kratki pogled na ljude oko nas, ali i na nas same, stavlja nas u pitanje o odnosu čovjeka prema vjeri. Za mnoge odrasle, koje srećemo u svakodnevnom životu, vjera je danas teret djetinjstva s kojim ne znaju što bi kad odrastu. Dok su još bili djeca, u vremenu dok im je mašta dopuštala vjerovati, Bog, a s njim i vjera u njega, bili su neupitni dio svakodnevnoga života. Odrastanjem, na mjesto Boga, u život su čovjeka ulazili drugi osobni interesi, životne pustolovine, traženja sreće na različitim mjestima. Bog, koji je takvom čovjeku pripovijedan u slikama ljubavi, topline, zaštite, prijatelja nadomješten je drukčijom stvarnosti, koja mu je mogla, barem se tako činilo, pružiti ili još pruža sve što mu je trebalo. Za neke je opet vjera balast, koji čovjeka, kad odraste, opterećuje u izboru vlastitih slobodnih čina. Sve je pretvoreno u moral, moral opet u zakone, zakoni određuju naše spasenje… Najjednostavnije je tada riješiti se takvog balasta i prigrliti život u njegovoj punini. Kako o svemu razmišljati? Kako vjera utječe na život čovjeka, na njegovo opće stanje? Treba li ju čovjek još uopće? Ako da, kako se za vjeru založiti i kako ju obrazlagati?

Želio bih da ova dva dana budu dani aktivne osamljenosti. Uz predavanja, radionice koje nam se nude, volio bih da zakoračimo u sebe i da pogledamo na u svoj selfi, umjetnu tvorevinu trenutka, nego u onu stvarnost u kojoj se iznova možemo susresti s Bogom, koji liječi ljubavlju, koji ozdravlja uz pomoć naše vlastite vjere.