Draga braćo i sestre!

1. Nastavljajući danas s razmišljanjem o bogatstvima istočnog kršćanstva želio bih upozoriti na posebnu ulogu redovništva u toj predaji. Redovništvo je i nastalo upravo na Istoku primivši početne smjernice od svetog Antuna, svetog Pahomija, svetoga Bazilija. Na njihovu se iskustvu nadahnuo i sveti Benedikt, otac zapadnoga redovništva. Redovništvo je “oduvijek bilo istinska duša istočnih Crkvi” te prihvaćeno kao “znakovita sinteza kršćanstva” i “polazište svim krštenicima pri odmjeravanju Gospodnjih darova svakome od njih” (Orientale lumen, 9).
Promatran kroz povijest, taj način života nastoji ostvariti korjenitost evanđeoskih zahtjeva i potvrđuje se kao naravni razvoj ideala mučeništva, što je osobito prožimalo Crkvu prvih stoljeća da, naime, izazvana progonstvima, svjedoči za Krista sve do prolijevanja krvi. Tko je u biti redovnik, ako ne onaj tko daruje Kristu čitav svoj život? On je po samoodređenju čovjek Božji. Ako i ne prolijeva krv kao mučenik, ipak ostvaruje korjenita odricanja, napose životom čistoće, siromaštva i poslušnosti. Taj odabir mrtvenja ne znači prezir stvorenih stvari, nego neodoljiva težnja prema Stvoritelju. To je težnja koju milost raspiruje u ljudskom srcu, težnja prema pobožanstvenjenju. To je potreba da se s potoka uspne prema izvoru, sa zraka do izvora svjetlosti.

2. Dok se zapadno redovništvo, ne gubeći izvorne oblike, postupno razvilo u nove i mnogostruke oblike posvećenoga života, na Istoku je ono sačuvalo golemu jedinstvenost s izričitom i snažnom kontemplativnom označnicom. Upravo zbog tog svojega obilježja ono nastavlja pobuđivati snažno divljenje i u čovjeku današnjega doba koji, često smrvljen užurbanim životnim ritmom, nastoji pronaći samoga sebe. Takvu zahtjevu redovništvo nudi poseban odgovor. Nudi zapravo ne samo horizont mira i unutarnjosti, nego i sposobnost snažnoga svjedočenja o kršćanskom stavu prema čovjeku i svijetu s oznakom dubokog sklada koji objedinjuje uzvišeni plan ljepote, solidarnosti i svetosti, a da nimalo ne suprotstavi duh materiji, pojedinca skupini, Boga čovjeku.
Čovjek je iz ruku Božjih izašao lijep i svet. Redovnička askeza teži upravo za tim da čovjek ponovno zadobije izvornu ljepotu, okrnjenu grijehom. Podržana milošću, askeza dovodi do duhovne savršenosti do koje je ljudska narav uzdignuta. U životu svetoga Antuna čitamo kako je njegovo lice zračilo tako nepomutljivim mirom kojim je sve privlačio i jačao. (usp. Atanazije, isto., br. 14, 4-6). Eto to je “znak” koji svijet očekuje od nas kršćana, napose pak od onih koji žive redovničkim pozivom.

3. Neka Majka Crkve, koju redovnici na Istoku i Zapadu časte jednakom ljubavlju, udjeli svima, koji su pozvani na taj život posebnoga posvećenja, vjernost u svim kušnjama. Motreći Nju, sliku Crkve, odsjaj ljepote, neka oni dan za danom rastu u ljubavi prema Kristu te kršćanskoj zajednici postanu primjerom evanđeoskog života i kvasac zajedništva. A Crkva neka crpi polet i snagu iz njihova iskustva molitve, iz njihova “kontemplativnog ekumenizma” ukorijenjenoga u bitnome, putu prema potpunom jedinstvu.

Poslije Anđeoskog pozdravljenja Papa je pozdravio različite skupine te poželio dobar odmor svima i posebno je bliz onima koji zbog bolesti, starosti ili bilo koje druge nemogućnosti ne mogu imati odmor u planinama ili na moru. Potom je uputio novi apel svjetskoj javnosti u vezi s događajima u Burundiju:

Zabrinjavajuće vijesti dolaze iz Burundija gdje pučanstvo nastavlja proživljavati teško razdoblje kušnji. Blizu sam svima koji trpe i, dok molitva za tu dragu Državu postaje sve žarća, pozivam sve, u Božje ime, da djeluju smjelo na uspostavljanju sloge i mira.