1. Anđelu koji joj naviješta Isusovo začeće i rođenje Marija upravlja pitanje: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34). Takvo je pitanje donekle začuđujuće sjetimo li se biblijskih izvješća o navještaju izvanrednog rođenja nekoj neplodnoj ženi. U tim slučajevima riječ je o udatim ženama koje su naravno neplodne, a Bog im dariva sina po redovitom bračnom životu (usp. 1Sam 1, 19-20) uslišavajući usrdne molitve (usp. Post 15, 2; 30, 22-23; 1Sam 1, 10; Lk 1, 13). Marija prima anđelov navještaj u drugačijim okolnostima. Nije ona udana žena koja bi imala neprilika s neplodnošću; ona slobodnom odlukom namjerava ostati djevica. Ta njezina odluka o djevičanstvu, plod njezine ljubavi prema Gospodinu, izgleda kao da bi bila zaprekom navještenom materinstvu.
Na prvi pogled Marijine riječi kao da izražuju samo tadašnje njezino djevičansko stanje: Marija bi tu izjavila da ne poznaje muškarca, što znači da je djevica. No, unatoč tome, cjelina toga evanđeoskog ulomka u kome nalazimo pitanje “kako će to biti?” i sljedeća tvrdnja “muža ne poznajem” očituju kako tadašnje Marijino djevičanstvo tako i odluku da ostane djevicom. Izraz koji je upotrijebila, s glagolom u sadašnjem vremenu, omogućuje nam shvatiti trajnost toga njezina stava.

2. Upozorivši na tu poteškoću, daleko od toga da bi se usprotivila Božjemu naumu, Marija izražava namjeru potpuno se s njime složiti. Uostalom, nazaretska je djevojčica uvijek živjela u punom suglasju s voljom Božjom te se odlučila za djevičanski život namjeravajući time ugoditi Gospodinu. Doista ju je njezina odluka za djevičanstvo osposobila da prihvaća volju Božju cijelim svojim ljudskim, upravo ženskim bićem, i u tom su odgovoru njezine vjere bile sadržane savršena suradnja s Božjom milošću, koja prethodi i prati, i savršena raspoloživost djelovanju Duha Svetoga (Redemptoris Mater 13).
Marijine riječi i namjere nekima izgledaju nevjerojatnima, budući da u židovskoj sredini djevičanstvo nije cijenjeno niti je bilo ideal za kojim bi netko težio. I same knjige Staroga zavjeta to potvrđuju u toliko prikaza i izričaja. Knjiga o sucima pripovijeda naprimjer o Jeftovoj kćeri koja, našavši se pred smrću kao neudata djevojka, oplakuje svoje djevičanstvo, žali što se nije mogla udati (Suci 11, 38). Uostalom, snagom Božjega naloga “plodite se i množite” (Post 1, 28) brak je smatran ženinim naravnim pozivom koji donosi materinske radosti i patnje.

3. Da bismo bolje shvatili sredinu u kojoj zrije Marijina odluka, treba se sjetiti da se je u doba neposredno prije kršćanskoga, u nekim židovskim sredinama počelo pojavljivati stanovito pozitivno usmjerenje prema djevičanstvu. Na primjer, eseni koji ostaviše brojna i važna povijesna svjedočanstva koja su pronađena u Kumranu, živjeli su bezbračno ili su ograničavali uporabu braka opravdavajući to životom u zajednici i traženjem veće prisnosti s Bogom.
U Egiptu je osim toga postojala zajednica samih žena koje su u vezi s esenskom duhovnošću obdržavale popunu spolnu uzdržljivost. Te žene, “terapeutkinje”, pripadnice sljedbe koju je opisao Filon Aleksandrijski (De vita contemplativa, 21-90), posvećivale su se dubokom razmišljanju i traženju mudrosti.
Ne bi se moglo reći da je Marija znala za te židovske redovničke zajednice koje su ostvarivale ideal bezbračnosti i djevičanstva. No, činjenica da je Ivan Krstitelj vjerojatno živio bezbračno, te da je u zajednici njegovih učenika bezbračnost bila vrlo cijenjena, navodi na pretpostavku da i Marijina odluka za djevičanstvo ulazi u sklop toga novog uljudbeno-vjerskog ozračja.

4. Izvanredni slučaj nazaretske Djevice ne smije nas ipak uvesti u zabludu da njezine nutarnje stavove sasvim povežemo s ozračjem one sredine, te da tako obezvrijedimo jedinstvenost otajstva koje se u njoj dogodilo. Osobito ne smijemo zaboraviti da je Marija od samoga početka svoga života bila primila izvanrednu milost koju anđeo priznaje u času Naviještanja. Milosti puna (Lk 1, 28), Marija je bila obogaćena savršenom svetošću koja, kako to Crkva tumači, seže do prvog trenutka njezina opstanka. Jedinstvena povlastica bezgrešnoga začeća utjecala je na cijeli razvitak duhovnoga života mlade žene iz Nazareta.
Treba, dakle, smatrati da je Mariju prema idealu djevičanstva usmjerilo izvanredno nadahnuće onoga istog Duha Svetoga koji će u tijeku cijele crkvene povijesti tolike žene poticati na put djevičanskog posvećenja.
Jedinstvena nazočnost milosti u Marijinu životu navodi na zaključak da se je djevojka obvezala djevičanstvom. Ispunjena izvanrednim darovima Gospodnjim od početka svoga življenja, ona je usmjerena da cijelu sebe – dušu i tijelo – daruje Bogu kao djevičanski prinos.
Osim toga težnja za djevičanskim životom bila je u skladu s onim siromaštvom pred Bogom, kojemu Stari zavjet pridaje veliku vrijednost. Potpuno se založivši u tom smjeru Marija se odriče i materinstva, osobnoga ženskog bogatstva koje je u Izraelu toliko cijenjeno. Tako ona prednjači među ljudima i siromasima Gospodnjim koji od njega s pouzdanjem očekuju i prihvaćaju spasenje (LG 55). Ali, prikazujući se Bogu kao siromašna, i težeći samo duhovnoj plodnosti kao plodu božanske ljubavi, Marija u času Navještenja otkriva da Gospodin njezino siromaštvo preobrazuje u bogatstvo: ona će biti djevičanskom majkom Sina Svevišnjega. Poslije će ona otkriti kako je određeno da se njezino materinstvo proširi na sve ljude koje je Sin došao spasiti (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 501).