Papa Ivan Pavao II. izdao je 25. svibnja 2000. g. svečano pismo (bulu) kojim dijeli dotadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju na dvije crkvene jedinice: Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Svakoj od njih pripalo je po pet dekanata. Gospićko-senjskoj biskupiji pripali su: Gospićki, Ogulinski, Otočki, Senjski i Slunjski. (Godine 2012. obnovljen je Udbinski dekanat.) Za prvog biskupa imenovan je mons. dr. Mile Bogović, dotadašnji pomoćni riječko-senjski biskup sa sjedištem u Gospiću. On je još u svom biskupskom imenovanju dobio zadatak da na licu mjesta ispita opravdanost osnivanja nove biskupije i njezinu metropolijsku pripadnost. Bogović je u svom odgovoru naglasio izuzetnu važnost osnivanja jedne biskupije na širokom prostoru između Zagreba i Zadra te Rijeke i Banje Luke i predložio da se što prije osnuje Gospićko-senjska biskupija i da ona ostane unutar Riječke metropolije, za što se već prethodno opredijelio kler, nadbiskup riječko-senjski i Hrvatska biskupska konferencija.
Sveta Stolica prihvatila je taj prijedlog. Svečanost uspostave nove biskupije i ustoličenje prvog gospićko-senjskog biskupa bila je 25. srpnja, na dan sv. Jakova, zaštitnika bivše Krbavske biskupije. Nakon navršenih kanonskih godina, prvi biskup je umirovljen a za njegovog nasljednika imenovan je, 1. travnja 2016., o. mr. Zdenko Križić, karmelićanin. Biskupsko ređenje i preuzimanje uprave bit će 25. svibnja ove godine u gospićkoj katedrali; dakle, istog datuma kao i prije 16 godina kada je sveti papa Ivan Pavao II. potpisao ustanovnu bulu i imenovao prvog biskupa.
Područje novoosnovane Gospićko-senjske biskupije spada u najslabije naseljene dijelove Hrvatske. Više od polovice tog područja bilo je od 1991. do 1995. okupirano. S tog okupiranog dijela gotovo svi katolici bili su protjerani, a crkve i ostali crkveni objekti sustavno su uništavani; također i obiteljske kuće ako ih nije koristilo za stanovanje ostalom i doseljenom srpskom stanovništvu.
Nijedna crkva nije ostala pošteđena. Nakon oslobođenja ovih krajeva, došlo je iz Bosne na područje te Biskupije oko 10.000 Hrvata katolika. Većinom su se tu zadržali. Povratak katolika prognanih s područja Biskupije nije tekao tako brzo jer je trebalo najprije osigurati krov nad glavom. Kada je to i uspjelo, bilo je teško, a i sada je, naći zaposlenje i osnovna sredstva za uzdržavanje. Ni onaj drugi dio biskupije koji nije bio pod okupacijom, nije pošteđen od ratnih razaranja i stradanja pučanstva. Na prostoru nove biskupije bila su u srednjem vijeku četiri biskupska sjedišta: Senj (oko 1150.-1969.), Krbava (1185.-1460.), Modruš (1460.-1493.) i Otočac (1460.-1534.). K tome, bilo je oko 20 samostana. Kao biskupsko sjedište vrijeme Turaka preživio je samo Senj. Jedino su u Senju ostala pošteđena i dva samostana. Drugdje nigdje! No i ta dva samostana su s vremenom dokinuta. Po oslobođenju od Turaka došli su kapucini u Karlobag. Tek između dva rata dolaze trećoredci u Ogulin. Nakon Oluje izgrađen je novi franjevački samostan u Gračacu. Sestre Srca Isusova sagradile su kuću u Otočcu. I to je sve od redovničkih kuća. Po veličini prostora koji obuhvaća (8.200 km četvornih), Gospićko-senjska biskupija spada među veće u Hrvatskoj, ali po broju stanovništva jedna je od manjih. Stanovnika ima 78.740; katolika je 66.158, dekanata 6, župa 85. Svećenika je danas 50, bogoslova 5, sjemeništaraca 3. Prvi put u novom vijeku nastanio se župnik u Donjem Lapcu. Na širokom prostoru Gospićko-senjske biskupije nalaze se velika prirodna i kulturna bogatstva. Ima oko 100 km morske obale, u svijetu poznati biser ljepote Plitvička jezera; tu su plodne ravnice kroz koje protječu brojne rijeke ponornice. Kraj je bogat šumom u čemu se ističe Kapelsko gorje i Velebit, simbol ne samo Like nego i Hrvatske. Preduvjeti za mnogovrsni razvoj postoje i ponadati se da će tome pridonijeti i Gospićko-senjska biskupija. (Izvor: Liturgijski vodič za ređenje novog gospićko-senjskog biskupa)