Papin angelus u nedjelju, 14. srpnja 1996.
Predraga braćo i sestre!
1. Dar je Božji što se i ove godine možemo susresti u tako divnom krajoliku i u ovoj svježoj okolini koja nas tako prihvaća, bogata vedrinom i mirom. Srdačno pozdravljam stanovnike Lorenzaga i Cadorea, budne i radine čuvare ljudskih i kršćanskih vrijednosti koje su im predali njihovi očevi. Svima zahvaljujem, počevši od vlasti, za srdačan prijem kao i uvijek, dok izražavam živu zahvalnost za brigu koju posvećuju zaštiti ovoga prekrasnog planinskog predjela.
Pozdravljam biskupa Trevisa, mons. Paola Magnanija, kojemu zahvaljujem za bratsku gostoljubivost u njegovoj ljetnoj rezidenciji. S njim pozdravljam brojno mnoštvo vjernih Trevižana, koji su me htjeli danas pohoditi da mi očituju mnogostruke izraze odgojnog djelovanja, prijateljstva i gostoljubivosti koje biskupija promiče. Mislim na mladiće Katoličke akcije koji pohađaju ljetne kamp-škole, na izviđače (skaute) AGESCI i na one iz Europskog saveza izviđača (FSE), na sjemeništarce kao i na dječake iz Černobila, goste vaših obitelji, i dječake koji su oštećeni, sudionike u tjednu prijateljstva i društvenog uključivanja. Mislim, konačno, na odgovorne različitih svjetovnih udruga koje djeluju na mnogostrukim područjima evangelizacije i ljudske promidžbe. Svakome od vas najsrdačnije zahvaljujem za prisutnost u ovom trenutku molitve i za zauzetost koju ulažete u nastojanje da ljeto bude razdoblje korisnog odmora i tjelesne i duševne okrepe.
2. Pozorno sam pratio što mi je vaš predstavnik malo prije rekao o namjenama vaših različitih ljetnih prijedloga. Upravo mislim da vam je pružena providencijalna mogućnost provesti određeno vrijeme u ovim mjestima, koja prirodno uzdižu duh Bogu.
Zapravo, radosno uzbuđenje zbog divnog krajolika koji je pred nama upućuje nas na pomisao o prvom Božjem pogledu na stvaranje i na njegovo zadovoljstvo pred djelom svojih ruku. O tome nam govori Knjiga Postanka: “…i vidje Bog da je dobro” (1,10). Kako da se ne osjećamo okruženima Božjom ljubavlju, koja rastvara pred nama knjigu prirode, pozivajući nas da tu čitamo znakove njegove prisutnosti i njegove nježnosti?
Daleko od svagdanjeg života, često zaglušnog i ponekad nažalost otuđujućeg, u ovom prijatnom brdovitom mjestu dano nam je ponovno otkriti u ljepoti stvorenoga veličinu Boga i čovjeka, te smo pozvani ostvariti puniji sklad s Tvorcem svemira. Pred veličanstvom planina, potaknuti smo obnavljati odnos većeg poštovanja s prirodom. Istodobno, svjesniji vrijednosti svemira, potaknuti smo razmišljati o ozbiljnosti tolikih oskvrnjivanja okoliša počinjenih često nedopustivom lakoumnošću. Suvremeni čovjek, kada dopušta da bude očaran lažnim mitovima, gubi iz vida bogatstva i nade života sadržane u stvorenju, taj divni dar Božje Providnosti za cijelo čovječanstvo.
3. Predraga braćo i sestre, dok uzdižemo misao Gospodinu i zahvaljujemo mu za ponuđenu mogućnost uživanja planinske svježine, ne smijemo zaboraviti one – a nije ih malo – za koje ljetni mjeseci znače, možda, vrijeme veće patnje i osame. Neka u našim molitvama ne ponestane misli na bolesne, stare, osamljene, utamničene i sve koji trpe tjelesno ili duševno. Neka naše sjećanje bude praćeno konkretnim činima prihvaćanja i solidarnosti.
Neka nam Gospodinova Majka bude uzorom i vođom: i u ovim proplancima i na planinama možemo se namjeriti na mala svetišta ili crkvice koje nas podsjećaju na majčinsku zaštitu. Osjećajmo je blizu; zazivajmo je često; nasljedujmo je velikodušno, čineći od svog života dar ljubavi Bogu i braći.