Predraga braćo i sestre!
1. Sa svečanim slavljenjem liturgije u bazilici Svetoga Petra jučer navečer i danas ujutro spomenuli smo se 400. obljetnice brestovske obnove crkvenoga jedinstva. Crkveni događaj koji je g. 1596. označio ponovnu uspostavu jedinstva između dijela Crkve u toj zemlji i Petrove Stolice. Ova znakovita proslava htjela je istodobno biti zahvala Gospodinu i izraz velikog poštovanja koje Rimska Crkva gaji prema istočnim katoličkim zajednicama u poštivanju ekumenske osjetljivosti koja sve više označuje odnose između katolika i pravoslavnih.
U tom duhu nastavljam razmišljanje od prošloga tjedna o crkvenim i duhovnim bogatstvima, koja su zajednička baština Crkve na Istoku i na Zapadu. Danas bih se osobito htio zaustaviti na velikim koncilima koji su se održavali upravo na Istoku, u stoljećima u kojima je bilo puno zajedništvo između istočnih patrijarhata i Rima. Oni predstavljaju neuništivo uporište za opću Crkvu.
Kao što je poznato, posebno značajnu ulogu imala su prva četiri koncila, održana između g. 325. i 451. u Niceji, Carigradu, Efezu i Kalcedonu. Bez obzira na povijesne događaje u koje je svaki od njih smješten i unatoč nekim izražajnim poteškoćama, oni su bili milosni trenuci po kojima je Duh Božji darovao obilno svjetlo o temeljnim otajstvima kršćanske vjere.

2. I kako bi se mogla podcijeniti njihova važnost? Tu se postavljalo temeljno pitanje, rekao bih sama jezgra kršćanstva. U Niceji i u Carigradu točno je određeno što Crkva vjeruje o otajstvu Trojstva, uz potvrdu božanstva Riječi i Duha Svetoga. U Efezu i Kalcedonu raspravljalo se o Kristovoj božansko-ljudskoj istovjetnosti. Nasuprot onima koji su htjeli uzvisivati samo jedan doseg na štetu drugoga ili podijeliti ih na štetu osobnog jedinstva, jasno je potvrđeno da Kristova božanska narav i ona ljudska ostaju cjelovite i nepomiješane, nepodijeljene i nerastavljive, u jedinstvu božanske osobe Riječi. Krist je pravi Bog i pravi čovjek.
Do tog sjajnog sažetka došlo se uz pomoć Duha Svetoga, zahvaljujući doprinosu istočnih i zapadnih Crkava. Sigurno da nisu nedostajale ni napetosti u zasjedanju tih koncila. Ali živi osjećaj vjere, ojačan milošću Božjom, konačno je prevladao i u najkritičnijim trenucima. Tada je došla na vidjelo sva plodnost crkvene “sinergije” (usklađene suradnje) koju je služba Petrova nasljednika pozvana osiguravati a nipošto suzbijati. To se osobito pokazuje u čuvenom pismu “Tomus ad Flavianum” koje je papa Leon poslao carigradskom patrijarhu Flavijanu, a koje je imalo važnu ulogu u dogmatskim odlukama prihvaćenima u Kalcedonu.

3. Predraga braćo i sestre, zato je, kao i uvijek, hod Crkve bio praćen majčinskim zagovorom Svete Djevice, kojoj je Efeški koncil, g. 431. priznao naslov “Theotokos” – Bogorodica, istaknuvši tako da ljudska narav koju je ona dala Kristu, pripada Onomu koji je oduvijek Sin Božji. Mariji se i sada s pouzdanjem obraćamo. Neka ona, koja je jednako ljubljena na Istoku kao i na Zapadu, drži kršćane usidrenima u nepromijenjenim istinama vjere i čini ih otvorenima zakonitim različitostima teološkog i crkvenog nasljedstva, koje nisu predrasude nego obogaćuju zajedništvo koje želimo da bude što potpunije, osobito obzirom na Veliki jubilej godine 2000.