“Slaviti 400. obljetnicu brestovskog jedinstva je kao prijeći povijesni prag”. To je rekao Ivan Pavao II. u homiliji božanske liturgije euharistijskog slavlja po bizantsko-ukrajinskom obredu koju je predvodio u nedjelju 7. u vatikanskoj bazilici, na spomen četiri stoljetnog jedinstva između Svete Stolice i Ukrajinske Katoličke Crkve. Evo homilije Svetoga Oca:

Slava Isusu Kristu!

1. “Da svi budu jedno”.

Danas ponovno odjekuju, u ovoj vatikanskoj bazilici, riječi jučerašnje liturgije Večernje. Ovo je mjesto na kojem su se prije otprilike 400 godina, susreli predstavnici kijevske metropolije s rimskim biskupom Klementom VIII. Stigavši k Petrovoj Stolici, 23. prosinca 1595, oni su izrazili želju za jedinstvom te istočne Crkve s Rimom. Učinivši tako, bili su sigurni da odgovaraju djelovanju Duha Svetoga, koji nije prestajao opominjati na jedinstvo već odijeljene kršćanske Crkve.
Oni su na osobit način bili svjesni da idu tragom odluka firentinskog koncila, g. 1439. Uostalom, bili su snažno potaknuti rječitom skrbi velike Kristove molitve u dvorani Posljednje večere, koju ponovno predlaže Evanđelje današnje liturgije. Uoči svoje muke, Krist je molio Oca za učenike. Ne samo za ondašnje, nego i za sve koji će ubuduće vjerovati u njega (usp. Iv 17,20-21). Krist je molio za sve svoje učenike, za Crkvu svih stoljeća i svih naraštaja: Oče, daj da #!svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno… te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si ljubio mene” (Iv 17,21.23).
Kako je dirljiv taj Kristov poziv za jedinstvo svih njegovih učenika, svih svjedoka vjere! Ne možemo ne diviti se što su te riječi stoljećima dirale srca kršćana svih naraštaja, osobito kad je trebalo braniti ili ponovno naći jedinstvo. Jedan od tih trenutaka sigurno je onaj kojeg se sjećamo u današnjem liturgijskom susretu, a koji će ući u povijest pod imenom Crkvenog jedinstva u Brestu, jer su tamo bile 9. listopada potpisane odluke donesene u vrijeme poslanstva predstavnika kijevske metropolije Rimu.

2. “Unitatis redintegratio”. Tim riječima započinje dekret II. vatikanskog koncila o ekumenizmu. Tu čitamo: “…Gospodin vjekova, koji mudro i strpljivo nastavlja svoj milosni naum s nama grešnicima, od nekog je vremena stao u kršćane, međusobno razdijeljene, obilatije ulijevati duševnu muku i čežnju za jedinstvom. Ta je milost na svim stranama mnoge pokrenula te se i među odvojenom našom braćom, uz pomoć milosti Duha Svetoga, pojavilo i danomice se širi gibanje prema obnovi jedinstva svih kršćana. Sudjeluju pak u tom gibanju, što se zove ekumenskim, oni koji zazivaju Boga Trojednoga i ispovijedaju svoju vjeru u Krista Gospodina i Spasitelja, i to ne samo kao odvojeni pojedinci već i okupljeni u skupine u kojima su čuli Evanđelje i koje pojedinci nazivaju svojom i Božjom Crkvom. Ipak svi oni nekako, mada na različite načine, teže prema Crkvi Božjoj, jednoj i vidljivoj, koja će biti uistinu sveopća i svemu svijetu poslana, da se svijet obrati Evanđelju i da se tako na slavu Božju spasi” (br. 1).
Iako te riječi pripadaju koncilu našega doba, ipak smo sigurni da je “Gospodin vjekova” nadahnuo nositelje tog događaja prije četiri stoljeća, koje mi nazivamo crkvenim jedinstvom u Brestu, unatoč povijesnim ograničenjima obuhvaćenima u događaju. U njemu se, zapravo, radi o unitatis redintegratio. Za vaše pređe, draga braćo i sestre, bilo je to pitanje obnove toga jedinstva kojega su nedostatak osjećali. Doista su dobro znali da je jedinstvo vjernika Kristov dar i njegova izričita želja; znali su da je za njih platio svojom Krvlju i svojom mukom na križu; da je to jedinstvo postalo znakom njegova poslanja: “Da svijet uzvjeruje (Oee) da si me ti poslao” (Iv 17,21).
I zato smo se danas sakupili, u zahvaljivanju Bogu, u bazilici Svetoga Petra. Štoviše, nemojmo se prestati nadati da, premda je riječ o djelomičnom jedinstvu, ono može neizravno pridonijeti podupiranju i oživljavanju nauma jedinstva, o kojemu govori II. vatikanski koncil.

3. Apostol Pavao piše: “Zaklinjem vas… živite dostojno poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću, podnoseći jedni druge u ljubavi” (Ef 4,1-2). Prihvatimo te riječi kao da su upravljene nama. Svaka od njih od velike je važnosti za nas koji danas slavimo 400. obljetnicu crkvenog jedinstva u Brestu. Nema sumnje da je to jedinstvo potpuno odredilo vaš kršćanski poziv, draga braćo i sestre, sinovi i kadri grkokatoličke Ukrajinske Crkve. Tim se činom obnovilo njezino jedinstvo s Rimskom Crkvom. Apostol nas zaklinje da živimo dostojno toga poziva i, istodobno, ističe da naš život mora biti označen poniznošću, blagošću, strpljivošću i raspoloživošću, međusobno se podnoseći u ljubavi. Što bi mogle značiti te riječi u današnje doba? One ponovno označuju zahtjev da vi, dragi grkokatolički vjernici, budete promicatelji tog duha, bilo glede vaše pravoslavne braće bilo vaše katoličke braće latinskoga obreda, pozivajući na dijeljenje istoga duha zajedništva. Taj je stav sličan svjedočanstvu koje vi nosite na način dostojan vašeg osobitog poziva.
Apostol piše: “Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira” (Ef 4,3). Pitanje je izgradnje Crkve, mističnog Tijela Kristova, u dometima njezine univerzalnosti. Pavao o njoj piše s velikim zanosom: “Jedno tijelo i jedan Duh…, jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst. Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima” (Ef 4,4-6).
Draga braćo i sestre, tako gledajući otajstvo Crkve, možete primijeniti na sebe druge riječi Apostolove: “Jedna nada na koju ste pozvani” (Ef 4,4). Slaviti četiri stotu obljetnicu crkvenog jedinstva u Brestu je kao prijeći povijesni prag. A Riječ Božja nas jasno uči da je to slavlje također poziv na veliku nadu koju nam je donio Krist raspet i uskrsnuo.
On nam je otkrio otajstva Kraljevstva. On nas je prenio u slavu Božju primljenu od Oca i učinio je našom nadom. Zajedno s njim, u Apostolskoj Crkvi, imamo pouzdanje da će ta slava postati baština svih nas, unatoč našim grijesima, jer “nada… ne postiđuje” (Rim 5,5). Amen.