Zagreb, (IKA) – U uvodniku svibanjskoga broja kršćanske obiteljske revije Kana Josip Grbac promišlja o “rađanju pravednijega svijeta”, polazeći od “otkrića Panama Papers”. Autor ističe kako je “možda upravo objavljivanje ‘Panama Papersa’ znak da smo u začetku jednoga vremena kada će moć biti u vlasti naroda”, tj. “kada pravo i pravda neće biti samo u rukama samozvanih moćnika, nego će biti dostupni svima”. No, Grbac upozorava kako u Hrvatskoj “ne postoji nikakvi značajni, sveobuhvatni i radikalni ‘Papersi’ koji bi razotkrili i raskrinkali raznorazne elite i načine njihova bogaćenja.”
Odgovor na pitanje “Kako promijeniti sustav upravljanja državom?” u redovnoj kolumni pokušava dati Stjepan Baloban. Autor upozorava “Hrvati se u ovom povijesnom trenutku nalaze pred samo dvije mogućnosti: ili ‘tapkati’ na mjestu, međusobno se optuživati i tako nazadovati ili postupno oblikovati sustav, tj. način funkcioniranja društva u kojem će prema načelu supsidijarnosti konačni uspjeh ovisiti ne o ‘vođi’ ili ‘šefu’. Nego o svima zajedno, o svakom čovjeku na razini svoje odgovornosti”.
Ovaj broj daje osvrt na boravak neraspadnutog tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu.
O. Bono Zvonimir Šagi čitateljima približava poruku dolaska tijela sv. Leopolda, a Marija Belošević u kratkim crtama podsjeća na kronologiju tih dana. Tekst “Moćan mali brat” donosi osnovne naznake iz svečeva života i djelovanja.
Teološko promišljanje “Prvenstvo milosrđa, a ne žrtva” potpisuje Tonči Matulić. “Božje milosrđe je namijenjeno svima, svi su potrebni Božjega milosrđa. Ono nije neki lijepi i privlačni ukras pastoralnoga djelovanja Crkve. Ono je još manje prigodno sredstvo za podilaženje rubnima i onima izvan Crkve. Ono je najuzvišenija Božja osobina koja treba postati organizirajućim elementom cjelokupnoga govora o Bogu i navještaja Boga u svijetu”.
O milosrđu promišlja i Darko Tepert. U duhu Knjige proroka u tekstu “Milosrđe će zasjati” tumači događaje u ozračju “godine milosti Gospodnje” o kojoj govori i Levitski zakonik, a koja je dolazila nakon svakih sedam puta sedam godina. Na govor o milosrđu nadovezuje se i razgovor sa Suzanom Borko, zamjenicom ravnatelja Hrvatskoga Caritasa, a glavna tema je zbrinjavanje izbjeglica. Borko opisuje djelovanje u prihvatnim centrima u Hrvatskoj, ali daje usporedbu i s onima u Grčkoj gdje je također boravila. Također govori o donacijama i pomoći koju prikuplja Hrvatski Caritas u zemlji, odnosno dobiva od inozemnih Caritasa.
Tu je i niz drugih aktualnih članaka, poput onoga Tončija Tadića koji postavlja retoričko pitanje “Kada završava II. svjetski rat?”, dok Vladimir Pavlinić upozorava kako “najveće zlo čovječanstva jesu fanatici, ideolozi i apsolutisti”. Stanko Uršić pak ukazuje kako je “sadašnje upravljanje u INI protivno hrvatskim zakonima”.
Nastavljajući niz o sakramentima, Ivan Karlić tumači “Sakrament euharistije”. U uvodnom dijelu donosi različite nazive, potom Euharistiju promatra u Novom zavjetu, da bi u završnom dijelu predstavio povijesno-teološki kontekst.
Tema obitelji je zastupljena u nizu Milana Šimunovića, koju u duhu protekle Sinode naglašava “kršćanski navještaj o obitelji”, a Snježana Kirinić u rubrici “Odgoj” posvješćuje važnost njegovanja razgovora unutar obitelji. Rafael Rimić upućuje na pozitivnosti interneta.
Kana donosi i putopis s Krete i Zatona kod Šibenika, te predstavlja “jedan od najmlađih, ali i bogatijih muzeja” Muzej sv. Frane u Šibeniku. Rubrika o znanosti iz pera Tatjane Kren predstavlja Fausta Vrančića, a o portretu umjetnika Matija Maša Vekić piše o Gabrijelu Jurkiću.