Rim, (IKA) – Svećenik nije “birokrat”, on je “bližnji svakoj osobi”, rekao je papa Franjo u vatikanskoj sinodskoj dvorani prigodom otvaranja 69. općeg zasjedanja Talijanske biskupske konferencije o temi “obnova klera”. Papa je iskoristio sliku Mojsija pred gorućim grmom za svoje promišljanje o liku svećenika. Njegova je tajna upravo u grmu koji gori, koji njegov život obilježava plamenom, suobličujući ga Isusu. Ne pokušavajući pružiti sustavno razmišljanje o svećeništvu, nego polazeći od konkretnog iskustva, Papa je napomenuo, a prenosi Radio Vatikan, kako je potrebno postaviti tri pitanja u svezi s likom svećenika: Što daje okus životu? Za koga ili što je njegovo služenje? Koji je krajnji razlog njegova sebedarja? Poput Mojsija, svećenik se približava plamenu i dopušta da on spali njegove ambicije za karijerom i moći. Također daje da izgori iskušenje da se razumijeva kao “pobožnika” koji se sklanja u vjerski “intimizam” koji ima malo toga s duhovnošću, rekao je Papa. Svećenik je bos na zemlji koju drži svetom: ne sablažnjavaju ga ranjivosti ljudske duše, svjestan da je i on “ozdravljeni uzeti”; daleko je od rigorističke hladnoće, kao i od površnosti onih koji pokazuju jeftinu popustljivost. Prihvativši da ne raspolaže sam sa sobom, svećenik nema agendu koju treba braniti, nego svakog jutra Gospodinu predaje svoje vrijeme kako bi izašao u susret ljudima. Svećenik nije birokrat ili anonimni funkcionar u nekoj ustanovi; ne vode ga kriteriji učinkovitosti. Svećenik “hoda sa srcem i korakom siromaha”, obogaćen njihovom prisutnošću. On ne žudi za časnim naslovima, ne traži ništa što ide iznad stvarne potrebe. Ne veže na sebe osobe koje su mu povjerene. Upravo jednostavan i raspoloživ način života čini svećenika vjerodostojnim i približava ga poniznima, ustvrdio je papa Franjo, dodajući: Svećenik treba biti “čovjek mira” i “sredstvo Božje nježnosti”. Zbog prijateljstva s Isusom, vjeruje “da ono što je nemoguće čovjeku nije nemoguće Bogu”.
Za svećenika je od temeljne važnosti da se osjeća sudionikom “konkretne zajednice” na čijem putu on sudjeluje. U tom kontekstu naveo je riječi pokojnog brazilskog biskupa Heldera Camare: “Kad tvoj brod počne puštati korijene u nepokretnosti luke, otisni na pučinu”. “Otisni! I ne prije svega zato što imaš misiju za obaviti, nego zato što si strukturalno misionar: u susretu s Isusom si iskusio puninu života i stoga želiš čitavim bićem da ga i drugi prepoznaju i mogu gajiti njegovo prijateljstvo, hraniti se njegovom riječju i slaviti ga u zajednici”, rekao je Sveti Otac. Pastira utvrđuje “jednostavna vjera Božjega svetoga naroda a to pripadanje je sol svećeničkoga života”. Zajedništvo tako postaje njegova specifična oznaka, a živi ga s laicima i u odnosima koji znaju vrjednovati svačije sudjelovanje. To oslobađa od “klerikalne zavisti” te daje prednost zajedništvu, koje je “jedno od imena milosrđa”. Svećenici različite dobi i osjetljivosti, kad hodaju zajedno, imaju “miris proroštva koji fascinira”, kazao je Papa. K tome je istaknuo da je tužno vidjeti one koji “kalkuliraju” i “ništa ne riskiraju”. Naš svećenik, međutim “sa svojim ograničenjima se daje sve do kraja” u konkretnim uvjetima u kojima se nalazi. Svećenik je “čovjek Uskrsa”, pogleda upravljenog u Kraljevstvo Božje. On pripada Gospodinu, Crkvi i Kraljevstvu nebeskom; to su njegovi konstitutivni čimbenici, zaključio je papa Franjo.