Zagreb, (IKA) – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu priredio je u srijedu 11. svibnja u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta XI. dies theologicus s temom “Vizija Crkve pape Franje”. Uz profesore i studente Fakulteta, nazočili su i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić i prorektor za umjetničko područje i međunarodni položaj Sveučilišta u Zagrebu red. prof. art. Mladen Janjanin. Program je počeo uvodnom pjesmom Zagrebačkog bogoslovnog okteta.

U pozdravu dekan KBF-a prof. dr. Tonči Matulić naglasio je kako je “od samoga početka na Petrovoj stolici papa Franjo zaokupio našu pozornost, a o tome svjedoče i neke važne činjenice. Franjo dolazi s kraja svijeta, dolazi iz crkvenog i društvenog ambijenta u kojemu se nakon Drugoga vatikanskog koncila razvila teologija oslobođenja koja je u središte svoga promišljanja stavila siromašne i potlačene, te putove njihova evanđeoskog oslobođenja. Franjo je pripadnik drevne Družbe Isusove, koja do danas nije dala Petrova nasljednika iz svojih redova, zadovoljavajući se valjda neslužbenom titulom Crkve “crnoga pape” misleći na generala Družbe. Isusovac, franjevačkoga imena Franjo u fokus stavlja sirotinju, siromašne, jednostavnost, neposrednost i blizinu. Sve je to dobro sažeto u milosrđu, u tom sveobuhvatnom svojstvu koje prema nama uprisutnjuje i tumači sva ostala Božja svojstva. U toj prigodi, dekan Matulić dodijelio je zahvalnicu dobročinitelju prof. ddr. Heinrichu Baduri iz Beča koji je fakultetskoj knjižnici darovao 600 knjiga.
U zahvalnoj riječi prof. Badura je istaknuo kako je u svoj namjeri imao podršku prijatelja biskupa, koji mu je rekao “učini to, jer je došlo vrijeme u kojem se ponovno moramo suočiti s izvorima našeg vjerovanja, te teologije za koje smo vjerovali da su zastarjeli, s izvorima o znanosti o Bibliji, s djelima fundamentalne teologije, s Drugim vatikanskim koncilom, s različitim izjavama Svete Stolice, Papa, ali i recentnih teologa, da bismo ponovno pronašli sami sebe, da bismo proaktivno definirali vlastiti identitet, te u konačnici da bi mogli držati esencijalni korak u izrazito napetom, te vrlo opterećenom unutar religioznom odnosu, te među religioznom odnosu”.
Također se osvrnuo na mjesto teologije u društvu, te naglasio kako se mora čuti glas teologije, “a da bi se taj glas mogao čuti, teologija mora kao conditio sine qua non prikupiti profesionalnu hrabrost da povisi svoj glas, i pobrinuti se za to da ju drugi poslušaju, te ne ograničiti se na komunikacijsku estetiku sveučilišnih predavaonica. Teologija kao znanstvena disciplina mora u svjetlu europskih događanja i razvoja javno učiniti djelotvornim svoje zadatke”. Govorio je i o vrijednosti knjige, te podsjetio kako “pretpostavka da će se pomoću modernih informacijskih i komunikacijskih tehnologija uspjeti automatski usvojiti znanje, ubraja se u najveće oblike samozavaravanja na razini znanstvene komunikacije”. U tom je kontekstu upozorio “ne postoji teologija bez analize knjiga: što je manje teologija u skladu s adekvatnim izvorima, to će biti ‘bljutavija’, odnosno bit će ‘bez ukusa’. Što će teologija manje biti povezana s izvorima otkrivenja Riječi Božje u Bibliji, to će lakše izblijediti, te će se pretvoriti u teologiju ‘zračnih mjehurića'”.

U prvom tematskom dijelu prof. ddr. Paul Michael Zulehner iz Beča održao je predavanje “Kamo papa Franjo vodi našu Crkvu?”, potkrijepivši ga nizom karikatura, koje na vrlo dojmljiv i vjerodostojan način predstavljaju djelovanje Pape, ali i svakodnevne izazove kako za njega samoga, tako i za okruženje, odnosno Crkvu uopće.
Uvodno je podsjetio na osnovne karakteristike okruženja iz kojega dolazi papa Franjo, tj. Južne Amerike gdje živi gotovo 41% katolika, te na iznenađenje samim izborom za papu kao i odabirom imena, jer je Franjo Asiški za Papu “čovjek siromaštva, mira, onaj koji voli i čuva sve stvoreno”. Vezano uz djelovanje pape Franje, posebno je ukazao na tzv. “Pakt iz katakombi” sklopljen 16. studenoga 1965. na kraju Drugoga vatikanskog koncila, a kojem su se na poziv i poticaj dom Heldera Camare pridružili mnogi biskupi promišljajući o vlastitu djelovanju, te uključenju evanđelja u razvoj čovječanstva.
Osvrnuo se i na Papin politički angažman te je upozorio kako “on ne politizira”, ali se uključuje u svjetska zbivanja. Susreće se s odgovornima, ali ne ispušta priliku da posjetiti ljude koji žive na rubu društva. Nadalje je podsjetio kako je Papa na pitanje problema današnjice istaknuo “nezaposlenost mladih, osamljenost starih”. Prema Papi, “potrebna je jasna politika u korist mladih ljudi da se mogu zaposliti i osnovati obitelj, a da stari ljudi ne moraju umrijeti osamljeni i siromašni”. Također, Papa je pobornik mira u politici što je došlo osobito do izražaja u njegovu nastojanju oko sporazuma između SAD-a i Kube, u Indoneziji pri posjeti tamilskoj oblasti, ili pak u Siriji kada je apelirao za okončanje rata, “jer ni jedan rat ne vodi boljitku društva”. Predavač je podsjetio i kako je papa Franjo prvi papa koji je objavio encikliku o ekologiji, velikoj temi čovječanstva, te govori o potrebi očuvanja “zajedničkoga doma”.
Tema kojoj posvećuje veliku pozornost su izbjeglice. Tako je njegovo prvo putovanje bilo na Lampedusu, gdje je ukazao na činjenicu da je najveće groblje u Europi Sredozemno more. S posljednjeg putovanja na otok Lesbos doveo je sirijske izbjeglice, te se zalaže da Crkva pomogle izbjeglicama barem u prijelaznom razdoblju.
Govoreći o reformi unutar Crkve, predavač je istaknuo kako “dolazi do pastoralnog preokreta s kojim će se teologija još dugo baviti, jer ovo je praktički nova orijentacija djelovanja”. Promjene možemo promatrati u vidu: govor o grijehu prelazi u govor o ranama, Crkva od “sudišta” treba postati “poljska bolnica”, umjesto moraliziranja, Crkva je pozvana liječiti, a biskupi ne trebaju biti “ideolozi”, već pastiri. Papa je nas molio da molimo za njega, jer želi pokrenuti svjetsku Crkvu. Nije mu lako ni u politici ni u društvu, zaključio je predavač.