Zagreb, (IKA) – Novi broj tromjesečnika “Biblija danas” časopisa Hrvatskoga katoličkog biblijskog djela i Biblijskog instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta za temu ima “Psalme”.
U uvodniku urednik Mario Cifrak, između ostalog, ističe: “Psalmi pripadaju ‘čudesnom blagu molitava’, no sam psaltir često nam ostaje zagonetnim pa ga često prelistavamo vrlo površno i do nas ne dolazi sva ljepota i radost koju su u njemu otkrivali crkveni oci, kao npr. sv. Augustin”.
Darko Tepert pojašnjava “Psalme Hallela i Božje milosrđe”. Psalmi iz grupa “Hallel” – hvale, zahvale svrstani su pod nazivima “Egipatski Hallel” (Ps 113 – 118), “Veliki Hallel” (Ps 136) i “Mali Hallel” (Ps 146 – 150). Pape Benedikt XVI. i Franjo u svojim tumačenjima često koriste retke ovih psalama, pa je tako papa Franjo u buli “Lice milosrđa” napisao “Stalnim ponavljanjem tih riječi ‘Vječna je ljubav njegova’ (Ps 136) kao da se želi probiti kroz dimenziju prostora i vremena i sve uključiti u vječno otajstvo ljubavi. Kao da se time želi reći da će čovjek ne samo u povijesti već kroz svu vječnost uvijek biti pod Očevim milosrdnim pogledom”.
Tekst “Psalmi i poezija” potpisuje Anđela Jeličić. To je svojevrsna analiza psalama kao pjesničke forme. “Psalmisti su svoju vjeru, pitanja i osjećaje bez kompleksa iznosili u stihovima pred Boga. Sve su životne situacije tu našle svoj izričaj: tuga, razočaranost, strah, bijeg, ali i pouzdanje, povjerenje i beskrajna zahvalnost. Zato i postoje različite književne vrste: tužaljke, psalmi pouzdanja, zahvalnice, himni, slavljeničke pjesme, mudronosne kompozicije.” Tajna psalamske poetike nije samo u umjetničkom, ljudskom umijeću, “oni su prije svega nastali u želji sa de vjera prenese drugom čovjeku i da se u vjeri Bogu otvoreno govori.”
Domagoj Runje piše o “Psalamskoj molitvi” tj. o nekim psalamskim “molitvenim vrstama.” Ovdje su izdvojeni himni, vapaji, pokornički psalmi, kraljevski i mesijanski psalmi. Himni su tipična psalamska molitva, vapaji “istodobno su i tjeskobna i pouzdana molitva Bogu za izbavljenje iz različitih nevolja”, pokornički psalmi u kojima “jedino obasjan Božjim svjetlom čovjek može spoznati, priznati i okajati svoj grijeh”, kraljevski i mesijanski psalmi nastaju kao “slavljeničke pjesme u razdobljima kad je Davidovo prijestolje prazno, poprimaju snažniji molitveni karakter u smislu pouzdanog iščekivanja mesijanskog kralja.”
O “Teologiji psalama i Psaltira” progovara Anto Popović. Mnogi teolozi tijekom vremena smatraju da je Knjiga psalama svojevrsna “Biblija u malom” jer “kršćanski molitelj u psalmima može naći sve bitno što se nalazi u cijeloj Bibliji.” Popović analizira Psalme “Kao svjedočanstvo vjere”, kao “Tumačenje ljudske egzistencije pred Bogom”, te kroz niz “Tužaljki i hvalospjeva”. “Kršćansko moljenje psalma utemeljeno je na vjernosti Crkve Isusu, molitelju psalama”, a “neki kršćani, iz teoloških razloga, suzdržani (su) prema upotrebi “starozavjetnih – židovskih” psalama kao kršćanske molitve”. To su Psalmi proklinjanja i osvete koji bi se trebali nazivati “Psalmima borbe za pravednost”, jer oni “snažnim jezičnim izričajima zazivaju Boga pravednosti.” Na kraju teksta Popović postavlja pitanje “Suhoparnost psalama?”, te odgovara na njega “Biblija često donosi spontane molitve koje su nastale u konkretnim situacijama” ali isto tako Biblija “kanoniziranjem poetskih molitava (psalama), izriče također svijest da su čovjeku za molitvu potrebni predlošci (obrasci). “Postoje situacije tjeskobe, pa čak i situacije radosti, koje ostavljaju čovjeka bez riječi, i u tim situacijama čovjek je zahvalan da mu psalmi pozajmljuju (nude) riječ, tako da ono što osjeća može izreći pred Bogom u molitvi.”