1. Sutra sa slavljenjem Večere Gospodnje započinje Vazmeno trodnevlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća, vrhunac cijele liturgijske godine i srce vjere i molitve Crkve (usp. Sacrosanctum Concilium, 102).
Na Veliki četvrtak poslijepodne Crkva se sjeća te posljednje Večere za vrijeme koje je Gospodin Isus, uoči svoje muke, potaknut do kraja ljubavlju prema svojima koji su u svijetu, prikazao Ocu svoje tijelo i svoju krv pod prilikama kruha i vina i, ponudivši ih kao hranu Apostolima, zapovjedio im da ih trajno prikazuju njemu na spomen. Poslušna Isusovoj zapovijedi, Crkva slavi Svetu večeru, osjećajući se obveznom provoditi u svakodnevni život način služenja i bratske ljubavi koja ima svoje značenje i svoj izvor u najvišoj žrtvi Gospodinovoj, koji je sakramentalno prisutan u Euharistiji.
U svečanoj liturgiji Velikoga petka crkvena zajednica razmatra otajstvo Kristove smrti, klanja se Križu, i sjećajući se da je rođena iz probodena Gospodinova boka, posreduje za sveopće spasenje svijeta. Tog se dana “vazmenoga posta” (ondje, 109) ne slavi Euharistija, nego, vjernici, puni nade, naviještaju dar koji je Sin načinio od samoga sebe za spas ljudi, otkrivajući im neizmjernu Očevu ljubav (usp. Iv, 3,16), i uzimajući na sebe sve patnje i poniženja čovječanstva.

2. Velika subota je dan kada Crkva razmatra Kristov počinak u grobu nakon pobjedonosne borbe na križu. Razmatra njegov silazak u svijet smrti da bi izliječio korijene čovječanstva, i očekuje da se ispuni njegovo obećanje : “Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, izručiti poganima,… ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati” (Mk 10,33-34).
Riječima punim vjere i pjesništva drevni pisac ovako opisuje otajstvo Velike subote: “Danas je na zemlji velika tišina, velika šutnja i samoća. Velika smirenost, jer Kralj spava: Zemlja se prestrašila, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.” Tekst se nastavlja opisujući Kristov razgovor s Adamom: “Radi tebe sam ja, Bog tvoj, postao sin tvoj. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su usnuli: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam zato stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih! Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani sliko i priliko moja!… Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog. Ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje… Nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta” (Služba čitanja na Veliku subotu: PG 43,439. 451. 462-463.
Na Veliku subotu Crkva se još jednom poistovjećuje s Marijom: sva je njezina vjera sabrana u njoj, prvoj vjernici. U tmini koja okružuje svijet, ona ostaje sama održavati plamen vjere, pripravljajući se prihvatiti radosni i iznenađujući navještaj uskrsnuća. U sjećanju Majke Gospodinove, kršćanska zajednica tog je neliturgijskog dana pozvana posvetiti se šutnji i razmatranju, gajeći u očekivanju blaženu nadu obnovljenog susreta sa svojim Gospodinom.

3. U velikom Vazmenom bdjenju s radošću koja se razlijeva u pjevanju Aleluje, Crkva slavi noć “novog izlaska” prema obećanoj zemlji. Sjeća se svete noći u kojoj je Gospodin uskrsnuo i bdije u očekivanju njegova povratka, kad se Pasha potpuno dovrši.
Tri znaka označuju tri liturgijska dijela Najsvetije noći koja nas oslobađa od drevne osude i sjedinjuje kao braću u jedinstveni Božji narod: svjetlo, voda i kruh. Znakovi koji, podsjećajući na sakramente kršćanske inicijacije, ostvaruju smisao Kristove pobjede za naše spasenje.
Nad svime prevladava osnovna znakovitost “rasvijetljene noći”, “noći koju pobjeđuje dan”, koja slavi Život koji je proizišao iz Kristove smrti i uskrsnuća: On je Pasha naša (usp. 1 Kor 5,7); On je Svjetlo koje prosvjetljuje čovjekovu sudbinu, oslobodivši ga tmine grijeha.
Pred danom koji dolazi, snažno odzvanja Apostolov poziv da odložimo djela tame i zaodjenemo se Gospodinom Isusom (usp. Rim 13,12-14), kako bi Kristova pobjeda uvijek u nama najdublje djelovala, u očekivanju vječnoga Vazma.

4. Vazmeno trodnevlje tako sakramentalno ulazi u otajstvo Onoga koji je za naše spasenje postao “poslušan do smrti, do smrti na križu (Fil 2,8), i postao začetnikom vječnoga spasenja onima koji ga slijede (usp. Heb 5,9). Potiče nas, osim toga, da od svog života načinimo vazmeno življenje, prožimano odricanjem od zla i gestama ljubavi, sve do konaenog cilja: tjelesne smrti, koja je za kršćanina završetak njegova svakodnevnog življenja vazmenog otajstva u nadi uskrsnuća.
Vazam nas podsjeća da je Krist postao izvorom vječnoga spasenja za ljude, osobno se prikazavši na oltaru Križa.
Zamolimo Gospodina da dani Vazmenog trodnevlja urone našu dušu u otajstvo milosti koja se širi s Križa. Neka nam Marija, Otkupiteljeva Majka, pomogne vjerno slijediti Isusa u hodu na putu Kalvarije, da bismo postali dosljedni i radosni svjedoci njegova Uskrsnuća.
S tim osjećajima iskazujem svoje uskrsne želje svima vama ovdje prisutnima i svima koji su vam dragi: Sretan Uskrs!