Pismo Svetoga Oca Ivana Pavla II. svećenicima za Veliki četvrtak 1996. u jubilarnoj godini njegova svećeničkoga ređenja

Predraga braćo u svečeništvu!

“Gledajte, braćo, nas koji smo pozvani” (Usp. 1Kor 1,26).

Svečeništvo je poziv, naročiti poziv: “Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, osim onoga koji je pozvan od Boga (Heb 5,4).” Poslanica Hebrejima podsjeća na svečeništvo Staroga zavjeta, da bi nas uvela u shvaćanje otajstva Krista Svećenika: “Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenikom, nego ga proslavi onaj koji mu reče: … Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu (Heb 5 5-6).”

Jedinstveno zvanje Krista Svećenika

1. Krist, istobitni Sin Očev, postavljen je svećenikom Novoga saveza po redu Melkisedekovu: i on je dakle, pozvan na svećeništvo. Otac “poziva” vlastitoga Sina koji je od njega rođen činom vječne ljubavi, neka “uđe u svijet” (usp. Heb 10,5) i postane čovjekom. On hoće da njegov jedinorođeni sin, utjelovivši se, postane “zauvijek svećenik”: jedini svećenik novoga i vječnoga Saveza. U pozivu Sina na svećeništvo očituje se dubina trojstvenoga otajstva. Doista samo Sin, Riječ Očeva u kome i po kome je sve stvoreno, može neprestano prinositi stvorenje za žrtvu Ocu, potvrđujući da sve što je stvoreno od Oca proizlazi i treba postati žrtva hvale Stvoritelju. Tako dakle otajstvo svećeništva nalazi svoj početak u Trojstvu a istodobno je posljedica Utjelovljenja. Postavši čovjekom, jedinorođeni i vječni Sin Očev rađa se od žene, svrstava se među stvorenja i tako postaje svećenik, jedini i vječni svećenik. Pisac poslanice Hebrejima istiee da je Kristovo svećeništvo povezano s žrtvom na križu: “Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara, pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj, uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenju” (Heb 9, 11-12). Kristovo je svećeništvo ukorijenjeno u djelo otkupljenja. Krist je svećenik vlastite žrtve: “Koji po Duhu vječnome samoga sebe bez mane prinese Bogu” (Heb 9, 14). Svećeništvo Novoga saveza, na koje smo u Crkvi pozvani, predstavlja stoga sudioništvo u tom jedinstvenom Kristovu svećeništvu.

Opće svećeništvo i služiteljsko svećeništvo

2. Drugi vatikanski koncil izlaže pojam “zvanja” u svoj njegovoj širini. Govori naime o pozivu čovjeka, o pozivu kršćanina, o pozivu na bračni i obiteljski život. U tom sklopu svećeništvo predstavlja jedno od zvanja, od mogućih oblika ostvarivanja hodanja za Kristom koji u Evanđelju više puta upravlja poziv: “Slijedi me!”
U dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium Koncil uei da svi koji su kršteni sudjeluju u Kristovu svećeništvu; ali istodobno jasno razlikuje svećeništvo Božjega naroda koje je zajedničko svim svećenicima, od hijerarhijskog odnosno služiteljskog svećeništva. Kad je o tome riječ, vrijedi prenijeti cijeli prosvijetljeni ulomak navedenog koncilskog dokumenta: “Krist Gospodin Veliki Svećenik uzet između ljudi (usp. Heb 5, 1-5) učinio je od novoga naroda #!kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga#! (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10). Jer se krštenici po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćanina prinose duhovne žrtve i da navještaju čudesa Onoga koji ih je iz tame pozvao u divno svoje svjetlo (usp. 1 Pt 2, 4-10). Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga (usp. Dj 2, 42-47) prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12, 1), neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže (usp 1Pt 3, 15). Opće svećeništvo vjernika i služiteljsko ili hijerarhijsko svećeništvo, premda se između sebe razlikuju bitno ali ne samo po stupnju, ipak su u uzajamnom odnosu; jer jedno i drugo imaju svako na svoj način, udjela u Kristovu svećeništvu. Služiteljski (ministerijski) svećenik svetom vlašću koju ima, odgaja svećenički narod i njime upravlja, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu i u ime cijeloga naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva sudjeluju u prinošenju euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavi” (Lumen gentium 10).
Služiteljsko svećeništvo u službi je općem vjerničkom svećeništvu. Svećenik naime kad slavi euharistiju i dijeli sakramente, osvješćuje vjernike glede njihova osobitoga sudioništva u Kristovu svećeništvu.

Osobni poziv na svećeništvo

3. Jasno je stoga da je u najširem sklopu kršćanskoga zvanja, svećeništvo poseban poziv. To je općenito u skladu s osobnim iskustvom nas svećenika: primili smo krštenje i potvrdu; sudjelovali smo u vjeronauku i bogoslužju i nadasve u euharistiji. Naše svećeničko zvanje izbilo je u sklopu kršćanskoga života.
Svako svećeničko zvanje ipak ima pojedinačnu povijest koja je u vezi s vrlo određenim trenucima svakog pojedinog života. Pozivajući apostole Krist je svakome govorio: “Slijedi me!” (Mt 4, 19; 9, 9; Mk 1, 17; 2, 14; Lk 5, 27; Iv 1, 43; 21, 19).Već dvije tisuće godina on nastavlja upravljati isti poziv mnogim ljudima, posebice mladima. Koji put poziva i na iznenađujući način, premda nikad nije riječ o sasvim neočekivanu pozivu. Takav Kristov poziv redovito se priprema u duljem razdoblju. Prisutan već u dječačkoj svijesti, premda zamagljen uslijed neodlučnosti i privlačnosti drugačijih putova, kad se taj poziv vrati i progovori ne predstavlja iznenađenje. Stoga nije čudo što upravo taj poziv nadvlada sve ostale te mladić može poći putem koji mu Krist naznačuje: napušta obitelj i započinje posebnu pripravu za svećeništvo.
Htio bih sad istaknuti kako ima različitih poziva. Nalazimo ih nekoliko u Novom zavjetu. Svoj poziv “Slijedi me!” Krist upravlja raznim osobama: “tu su ribari, kao Petar i sinovi Zebedejevi (usp. Mt 4, 19.22), ali tu je i skupljač poreza Levi poslije nazvan Matej. Služba skupljača poreza u Izraelu je smatrana grešnom i prezrenom. Ipak Krist zove među apostole baš jednoga skupljača poreza (usp. Mt 9, 9). Najviše zapanjuje poziv Savla iz Tarza (usp. Dj 9, 1-19) poznatog i zastrašujućeg progonitelja kršćana koji je mrzio ime Isusovo. Upravo taj farizej pozvan je na putu za Damask: od njega Gospodin htjedne učiniti “izabrano oruđe”, kojemu je suđeno mnogo pretrpjeti u njegovo ime (usp. Dj 9, 15-16).
Svaki od nas svećenika pronalazi sebe u tim izvornim evanđeoskim načinima poziva no istodobno zna da je povijest njegova vlastitoga zvanja, dugi put kojim ga Krist vodi u tijeku cijelog življenja, u stanovitom smislu neponovljiva.