Otajstvo djevičanstva

Uvodno biblijsko čitanje:
“Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: #!Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.#! Ali Ahaz odgovori: #!Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.#! Tada reče Izaija: #!Eujte, dome Davidov, zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel.” (Iz 7,10-14)

1. Govoreći o Marijinu liku u Starome zavjetu, Koncil (Lumen gentium, 55) se poziva na poznati Izaijin tekst, koji je privukao posebnu pozornost prvih kršaana: “Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7,14).
Što se tiče anđelova navještenja koji poziva Josipa da uzme sa sobom Mariju, svoju ženu, jer “što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga”, Matej pridaje proročanstvu kristološko i marijansko značenje. Zapravo dodaje: “Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,22-23).
2. To proroštvo u hebrejskom tekstu ne naviješta izričito djevičansko rođenje Emanuela: upotrijebljena riječ (almah), naime, znači jednostavno “mlada žena”, a ne nužno djevica. Osim toga, poznato je da židovski prijevod nije predlagao ideal doživotnog djevičanstva, niti je ikada izražavao pojam djevičanskog materinstva.
U drekom prijevodu, međutim, hebrejska riječ izražena je riječju “parthenos”, “djevica”. S obzirom na to da bi to moglo biti samo osobitost prijevoda, moramo priznati tajanstveno značenje koje je Duh Sveti dao Izaijinim riječima, da pripravi shvaćanje izvanrednog Mesijina rođenja. Prijevod riječju “djevica” tumači se činjenicom da Izaijin tekst vrlo svečano pripravlja navještaj začeća i predstavlja ga kao božanski znak (Iz 7,10-14) pobuđujući očekivanje izvanrednog začeća. Dakle, da mlada žena začne sina nakon sjedinjenja s mužem, nije nešto neobično. S druge stane, proročanstvo uopće ne spominje muža. Sličnu formulaciju predlagalo je stoga tumačenje u grčkoj verziji.
3. U izvornom kontekstu, Izaijino proroštvo 7,14 sadržavalo je božanski odgovor na pomanjkanje vjere kralja Ahaza koji je, pred prijetnjom navale vojska susjednih kraljeva, tražio spas svoj i svoga naroda pod zaštitom Asiraca. U savjetu da se pouzda samo u Boga, odričući se pogibeljnog asirskog posredovanja, prorok Izaija ga poziva u ime Gospodnje na čin vjere u božansku moć: “Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak…” Na kraljevo odbijanje, koji radije traži spasenje u ljudskoj pomoći, prorok izriče slavno proročanstvo: “Čujte, dome Davidov, zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak. Evo: začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel” (Iz 7,13-14).
Navještaj znaka Emanuela, “Boga-s-nama” sadrži obećanje Božje prisutnosti u povijesti koji će puninu značenja dostići u tajni utjelovljenja Riječi.
4. U navještenju čudesnog Emanuelova rođenja, znak žene koja začinje i rađa pokazuje određenu namjeru združivanja sudbine majke i sina – kneza određenog da uspostavi idealno kraljevstvo, “mesijansko kraljevstvo” – i daje naslutiti osobiti božanski naum koji ističe ulogu žene.
Znak, ustvari, nije samo dijete, nego i čudesno začeće, otkriveno zatim u samom rođenju, događaju punom nade koja ističe središnju ulogu majke.
Proročanstvo Emanela shvaća se, osim toga, u otvorenom dosegu obećanja danog Davidu, obećanja koje se nalazi u Drugoj knjizi o Samuelu. Tu prorok Natan obećava Davidu božansku naklonost za njegova potomka: “On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin” (2 Sam 7,13-14).
Prema Davidovu potomstvu Bog želi preuzeti očinsku ulogu koja će se očitovati u punom i izvornom značenju u Novom zavjetu, utjelovljenjem Sina Božjega u potomstvu Davidovu (usp. Rim 1,3).
5. Sam prorok Izaija, u drugom vrlo poznatom tekstu, potvrđuje izvanredni značaj Emanuelova rođenja. Evo njegovih riječi: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (9,5). Tako prorok u nizu imena danih djetetu izriče svojstva njegove kraljevske zadaće: mudrost, moć, očinsku dobrohotnost, mirotvorstvo.
Tu se ne ističe više majka, nego se uzvisivanje sina, koji svome narodu donosi sve ono što se može očekivati u mesijanskom kraljevstvu, razlijeva i na ženu koja ga je začela i rodila.
6. I čuveno Mihejino proroštvo odnosi se na Emanuelovo rođenje. Prorok kaže: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi…” (5,1-2). U tim riječima odzvanja očekivanje rođenja punog mesijanske nade u kojem se još jednom očituje uloga majke, isključivo spominjane i oplemenjene događajem koji donosi radost i spasenje.
7. Marijino djevičansko majčinstvo bilo je pripravljeno na najopćenitiji način obećanjem koje je Bog dao poniznima i siromašnima (usp. Lumen gentium, 55).
Ovi, stavljajući svoje pouzdanje u Gospodina, svojim ponašanjem unaprijed shvaćaju duboko značenje Marijina djevičanstva koja je, odričući se bogatstva ljudskoga majčinstva, očekivala od Boga svu plodnost vlastitog života.
Stari zavjet ne sadrži, dakle, izričit navještaj djevičanskog majčinstva, potpuno otkrivenog u Novom zavjetu. Ipak, Izaijino proročanstvo (Iz 7,14) priprema otkrivanje tog otajstva i u tom je smislu točno objašnjeno u grčkom prijevodu Staroga zavjeta. Navodeći tako prevedeno proročanstvo, Matejevo ga Evanđelje proglašava savršenim ispunjenjem po Isusovu začeću u djevičanskom Marijinu krilu.