"Biskup mora biti spreman prihvatiti zakonite zahtjeve svakoga vjernika"

Predraga braćo i sestre,

1. Biskupski identitet i njihovo pastoralno služenje bila su pitanja koje je Drugi vatikanski koncil najviše produbio, najprije u konstituciji Lumen gentium i zatim u dekretu Christus Dominus.
Govor o svetoj hijerarhiji je u Konstituciji o Crkvi prikladno smješten nakon govora o Božjem narodu. Doista se služenje onih koji “su po božanskom ustanovljenju apostolski nasljednici kao crkveni pastiri” (LG 20), smješta unutar služenja toga naroda, kako je to potvrdio Koncil u skladu s Pismom i svetom Predajom. Biskupi primaju puninu sakramenta reda koji ih osposobljuje “vršiti ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika”, djelujući osobno u njegovo ime (LG 21). Oni to čine u hijerarhijskom zajedništvu jednog te istog zbora koji se pridružuje apostolskom zboru te mu je na čelu Petrov nasljednik (LG 22).
Trideset godina nakon Koncila može se gotovo opipati koliko je bilo plodno koncilsko poimanje biskupskoga kolegijaliteta. Upravo snagom toga poimanja dekret Christus Dominus mogao je naznačiti one nove korake zajedništva koji obogaćuju lice i život crkvene zajednice. Dosta je, među ostalim, sjetiti se internacionalizacije Rimske kurije (CD 10) i ustanove biskupskih konferencija (CD 37). Kako ne bismo Gospodinu zahvalili za plodove koje je već donijela i obećaje donositi Biskupska sinoda, koju je Pavao VI. ustanovio odazivajući se željama koncilskih otacađ Riječ je o povlaštenom izrazu “skrbi za opću Crkvu” na koju su biskupi pozvani u suradnji s rimskim prvosvećenikom (CD 5).

2. Dekret Christus Dominus, u skladu s konstitucijom Lumen gentium posvetio je veliku pozornost također životu mjesnih Crkava, u kojima je istinski prisutna i u njima djeluje Kristova Crkva (CD 11). U njoj se Crkva, predvođena biskupom, snagom Riječi Božje i euharistije, svakoga dana izgrađuje i raste.
Koncil ocrtava biskupa kao pastira koji u Kristovo ime vrši službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja Božjega naroda. Ta služba uključuje posebni autoritet koji treba shvatiti i izvršavati u smislu zajedništva i služenja. Biskup treba svojoj zajednici biti “pravi otac koji se ističe duhom ljubavi i skrbi prema svima” (CD 16). Treba biti sposoban poslušati i vrednovati sve karizme, spreman prihvatiti zakonite zahtjeve svakog vjernika. Upravo je radi toga dekret Christus Dominus potaknuo sudjelovanje svećenika, redovnika i laika u stvaranju pastoralnih programa pomoću određenih ustanova kakva su biskupijsko pastoralna vijeća (CD 27).

3. U dvorani Posljednje večere zajedno s apostolima Marija je očekivala Duhove. Za njih je ona bila Kristovo lice, bila im je majka! Nju često zazivamo kao “Kraljicu apostola”. Neka Presveta Djevica zagovara sve crkvene pastire da bi u svom nipošto lakom služenju budu sve sličniji, sve više nalik Dobrom Pastiru.