Senj, (IKA) – Gospićko-senjski biskup Mile Bogović tradicionalno je predvodio obrede Velikog petka u Senju u suslavlju sa župnikom Senja dr. Richardom Pavlićem i župnim vikarom Nikolom Pršom te đakonom Mišelom Grgurićem. Križni put i procesija za križem uz liturgijsko pjevanje katedralnog zbora Sv. Cecilija pod vodstvom Ivana Prpića započeli su 25. ožujka na senjskoj Kalvariji podno Nehaja te se nastavili gradskim ulicama prema katedrali Uznesenja BDM.
Nakon Službe riječi i otpjevane Muke Gospodnje po Ivanu, biskup je u propovijedi upitao po čemu se može izmjeriti jačinu ljudske ljubavi, i po daru, po riječima, po rodbini, po narodnosti ili spremnosti plaćanja? Čini se da je najbolje mjerilo patnja: koliko si spreman za nekoga propatiti. Prema tome, najveću ljubav možemo tražiti ondje gdje je najveća patnja. A koja je najveća patnja? U vrijeme Isusovo smatralo se pribijanje na križ, razapinjanje najvećom kaznom i najstrašnijom patnjom. Uz fizičku patnju razapinjanja, bila je tu i duševna patnja. Proglašen si štetnim, izdajnikom, odbačenim, lik s kojim se nitko ne želi poistovjetiti, čisto zlo koje nitko ne želi uzeti u obranu, koje treba za opomenu drugima javno smaknuti. Redovito su takvi obješenici proklinjali svoju sudbinu i one koji su im priskrbili takav svršetak. To se smatralo najvećom kaznom i najvećom patnjom.
Takvu smrt namijenili su njegovi tužitelji Isusu. To je bio Isusov Izlazak, to je tragičnost Isusova časa pred kojim je i on kao čovjek strepio i molio Oca da ga oslobodi toga časa, ali samo ako je njegova volja. Tu se vidi i silna Očeva ljubav prema čovjeku koji ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za nas predade. I tako Očevu volju prihvaća, ne sumnjajući u njegovu ljubav.
Isusu je nametnuta takva najveća patnja, ali on je želio vjerno i do kraja svjedočiti Božju ljubav prema čovjeku; prihvatio taj križ kao svoj čas spasenja ljudskoga. On sam predaje svoje tijelo za nas, krv svoju prolijeva, kako molimo u misi. Nema veće patnje nego što je bila sluge Jahvina, ali on je i dalje njemu vjerni sluga. U njegovoj patnji nije bilo ni truna mržnji, proklinjanju, očaju: ona je od kraja do kraja bila prožeta ljubavlju. U najvećoj patnji Isus je beskrajno i bezuvjetno ljubio Boga i svakoga čovjeka. Ljubav se patnjom ne samo najbolje dokazuje, nego ona se patnjom najbolje očituje, izražava i predstavlja. Na Veliki petak čovjek Isus Krist postao je “norma” koja je bila postavljena za spasenje ljudsko. To je taj njegov čas. Tako snažne i bezuvjetne ljubavi nasuprot mržnji kojom je bio okružen nije bilo. To je vjerodostojna ljubav. Najveća mjera je raspeta ljubav. Tu je ljubav na zemlji postigla svoj vrhunac. Zato je tako jaka. Bez patnje ona ne bi mogla dosegnuti taj vrhunac, rekao je biskup u homiliji.