Požega, (IKA) – U sklopu preduskrsnih susreta s vjernicima u posebnim životnim uvjetima, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 18. ožujka, na Dan obnove čišćenja pamćena i spomena mučenika, Kaznionicu u Požegi. Najprije je u kaznioničkom krugu pred spomenik zatvorenicama položio vijenac i zapalio svijeće u spomen na sve nedužno utamničene žene u tom zatvoru za vrijeme komunističke vlasti. Nakon toga je u dvorani predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu sa zatvorskim dušobrižnikom Slavkom Starčevićem i predstojnikom Katehetskog ureda Robertom Mokrim. Biskup je u pozdravu nazočnima istaknuo važnost njihove međusobne povezanosti, ali još više povezanosti s Bogom, po kojoj žive duhovnu slobodu, izdižu se iznad zatvorskih zidina i omogućuju Bogu da svojom milosrdnom prisutnošću u srcima očisti njihove ranjenosti zlom i sebičnošću. Zahvalio je upravitelju Kaznionice i svim drugim djelatnicima na svemu što čine da se zatvorenici osjećaju poštovanima u svom ljudskom dostojanstvu.
Na početku homilije biskup je nazočnima spomenuo da im želi govoriti o nekim činjenicama vjerničke naravi, koje imaju za cilj uspostaviti odnos s Bogom. Naglasio je da stvarnost uspostavljena odnosa s Bogom nazivamo vjerom, a kad on ne postoji nazivamo to nevjerom. Je li bolje biti vjernik ili nevjernik, upitao je biskup, i odgovorio da je vjera izvorni čin jedne osobe prema drugoj, a nevjera nemoćan odnos prema drugome. Potkrijepio je to iskustvom povjerenja koje žive supružnici i na taj način uspostavljaju stanje međusobnog sklada, za razliku od nepovjerenja koje redovito završi uzajamnim udaljavanjem i rastavom. A još je teže stanje, kazao je, kad čovjek ne vjeruje Bogu te se odijeli od njega i završi u vlastitoj osami.
Podsjetio je na činjenicu da nitko od nas sam sebi nije mogao podariti život, niti može utjecati na to kako će ga završiti. “Mi ovisimo o Drugome, o Onome koji nas je smislio i pozvao u život”, ustvrdio je biskup, i kad zanemarimo tu činjenicu koju nazivamo transcendentnom dimenzijom našega bića – našu uključenost ne samo u ovaj, nego i u drugi svijet – onda nam život postane težak a mi ostajemo zarobljenicima zemlje, teški sebi i drugima. Kad živimo povezanost s Bogom, on nas diže iz zla kojim smo ranjeni, jer samo on može prodrijeti do dubine našega duha zahvaćena negativnošću. Naglasio je da ravnodušnost prema Bogu i prema vjeri najviše šteti samom čovjeku, jer je sebe smjestio u vlastitu nemoć.
Kazao je nazočnima da zacijelo nisu dospjeli u zatvor samo zato što su prekršili određeni zakon, nego što su počinili neko zlo djelo. Napomenuo je da zakon ne može odgovoriti na pitanje otkud zlo i zašto zlo. Duboko smo uvjereni da je zlo besmisleno, ali ono unatoč tome postoji. Ono nije nešto što možemo opipati rukama, izvagati ili izmjeriti, te mnogi pogrešno zaključuju da onda zlo i nije nešto važno i da mu ne treba posvećivati nikakvu pozornost. Zlo i zloća su duhovna pojava, duhovno stanje ljudske osobe. Životinja ne može biti zla, ustvrdio je biskup, jer ona djeluje po instinktu i po drugim mehanizmima svoje uvjetovanosti, živi u zatvorenom svijetu svojih instinkta. Čovjek je, naprotiv duhovno biće, otvoren za dobro i za zlo. Naša sloboda nije apsolutna, nego relativna, i k tome ranjena, podložna napastovanju Zloga, koji nas na svoj način nagovara da učinimo zlo, a kad se za nj opredijelimo, postajemo dionicima kruga smrti.
Ima li izlaza iz toga, upitao je biskup, i odgovor potražio u misnim čitanjima. Prorok Jeremija živio je vjernost Bogu i poslanju koje je od njega primio, ali ga njegovi sugrađani uhvaćeni u zamku Zloga promatraju i prosuđuju bezbožnim očima, smišljaju kako da ga ubiju. U evanđelju susrećemo Isusa u sličnoj situaciji, govori i svjedoči Židovima da on nije odozdo, s ove zemlje, nego odozgor, drukčiji od njih. Zaslijepljeni zlom oni tu činjenicu nisu mogli prihvatiti te su odlučili da ga ubiju, ustvrdio je biskup. Upozorio je da Prorok Jeremija moli Boga da uzme njegovu parnicu u svoje ruke te se osveti neprijateljima po zakonu odmazde “Oko za oko, zub za zub – Zlo za zlo, dobro za dobro”. Isus pristupa zlu na savršen božanski način, ljubavlju i milosrđem, te ne gleda i ne sudi čovjeka po zlu koje je učinio, kako to rade naši sudski propisi, koji dodjeljuju kaznu po mjeri zla koje smo učinili. Kad bi se Bog ponašao po negativnosti koju smo učinili, bio bi slabić, biće koje naša zloća može ograničiti i uvjetovati u njegovu božanstvu. On našu zloću prihvaća kao bolest, za koju je milosrđe najprimjereniji lijek. Kad Bog svojim milosrđem uđe u dubinu našeg bića ranjenog zlom, liječi nas od ranjenosti na smrt. Na Isusovu križu posvjedočio nam je da je njegovo milosrđe jače od našeg grijeha i smrti. Tu, na križu počeo je ostvarivati svoj projekt obnovljenog čovjeka. Onaj tko pred činjenicom Božjeg milosrđa ostaje ravnodušan, taj je sam sebi neprijatelj, naglasio je biskup. Ustvrdio je da nije najgore biti u ustanovi koja se zove zatvor, nego ostati u zatvoru duše koja je ranjena zlom i pomračena sebičnošću. Pozvao je nazočne da u korizmi Godine milosrđa ne ostanu prikovani za vlastita stanja zla, nego da svoje nutarnje rane otvore lijeku Božjeg milosrđa, napose u temeljitoj i iskrenoj ispovijedi te tako ustanu na uskrsnu razinu života.
Na svršetku slavlja biskup je s nazočnima izmolio molitvu pape Franje u Godini milosrđa i čestitao im Uskrs, poželjevši im da dožive kako su po Božjem milosrđu iz smrti prešli u život, i da jedni drugima iskazuju milosrđe. Potom je biskupu za njegov dolazak i riječi ohrabrenja zahvalila jedna zatvorenica, čestitala mu Uskrs i darovala ručni rad.