Zagreb, (IKA) – U kapeli Svetoga Križa župne crkve Sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu u četvrtak 17. ožujka otvorena je izložba akademskog kipara Marijana Glavnika “Via Crucis”. Izložba je dio 25. svečanosti Pasionske baštine, stoga se okupljenima obratio predsjednik Udruge Pasionska baština mr. Jozo Čikeš. On je izrazio radost što se još jedan galerijski prostor u Zagrebu otvara u sakralne svrhe te je čestitao franjevcima konventualcima na tome.
Autorica postava prof. Maja Juras istaknula je kako taj križni put na malo posebniji način govori o Isusovu križnom putu i patnji od Velikog petka do uskrsnog jutra. Glavnik je napravio nesvakidašnji i iznimno dojmljiv Križni put, koji se sastoji od 15 reljefa izrađenih u drvetu. U promišljanju Križnoga puta na određeni način odstupio je od uobičajenog načina prikazivanja ove teme i stvorio dojmljivo i snažno umjetničko djelo. Naime, on ostaje vjeran kanonu prikaza i urednom narativnom slijedu, ali pritom ne ostaje zarobljen zadanim i određenim oblicima, rekla je Juras. Istaknula je kako su kod Glavnika sveti prizori uokvireni križem koji djeluje poput ključanice kroz koju se promatra događanje i spoznaje dramatika trenutka. Na taj način, simbolički gledano, promatrač kroz križ postaje sudionikom Isusove patnje. Posebnu pažnju privlače prikazi križa u križu. Kao da se time želi istaknuti da naš križ dobiva smisao samo u Kristovu križu, a naše spasenje dolazi jedino po otkupiteljskom križu Kristovu, istaknula je.
Glavni nositelji radnje u većem broju postaja upravo su križ i ruke. Križ kao središte radnje, križ kao najsnažniji simbol kršćanstva, kao znak pobjede, gledano u kontekstu vazmenog događanja, znajući da nakon križa slijedi jutro Uskrsa, da je muka samo prolazno stanje, put do spasenja. I kada križa nema u kadru, on ostaje prisutan u slutnji promatračeva duha i u snazi percepcije njegova povijesnog značenja. A ruke uvijek govore šuteći. One su jezik tajne izgovorene pokretom, one su poslije lica najizražajniji dio ljudskog tijela, nijemi i slijepi organ neizmjerne moći izražavanja. Čudesnost prizora je upravo u isticanju ruku, koje izviru iz naznačenog, ali nevidljivog, no snažno prisutnoga Isusova tijela, koje grleći i noseći križ, pate i umiru za naše spasenje. One u tišini prizora izriču Isusovu patnju i bol, a u konačnici njegovu pobjedu, riječi su kojima je prof. Juras opisala 15 prizora Križnoga puta. Poželjela je da djelo nađe trajno mjesto u nekom svetištu ili crkvi u domovini, ili pak nekoj od naših misija u svijetu.
Otvarajući izložbu, gvardijan svetoduškog samostana franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik istaknuo je kako je ovo druga izložba u kapeli Svetoga Križa. Zamisao je bila da kapela Svetoga Križa bude molitvo-meditativni prostor gdje će hrvatski umjetnici davati priliku vjernicima koji će ovdje svraćati da vide njihova djela. Ova izložba na koncu korizme, pred Veliki tjedan stoga svima daje priliku doći u kapelu Svetoga Križa te ovdje proboraviti jedno vrijeme u promišljanju muke Kristove, rekao je Glavnik. U izjavi za Informativnu katoličku agenciju akademski kipar Marijan Glavnik istaknuo je da sakralna tematika prati njegov rad od samoga početka. “Prvo raspelo radio sam na prvoj godini akademije. Fragmentarno se vraćam čitav život toj temi. A križni put mi je, ovako cjelovit, četvrti. To je poseban posao, naporan, težak, ali i izazov”, rekao je.
Program otvaranja izložbe vodio je fra Josip Ivanović, OFMConv.
Marijan Glavnik (1950.) autor je Križnoga puta u crkvi Sv. Josipa Radnika, Sisak-Galdovo i Sv. Mihaela u Crncu kraj Siska, te u samostanu Sv. Frane u Splitu, gdje je osmislio cijeli interijer te izradio svetohranište, oltarnu palu i zidni retable. Za samostan dominikanki u Virju izrađuje vitraje, oltar i oltarni reljef. Za sjemenišnu blagovaonicu samostana Svetoga Duha u Zagrebu izrađuje reljef Posljednje večere. U župnoj crkvi Sv. Antuna Opata u Odri kraj Siska izradio je svetohranište, zidno raspelo te oslikao prozore. Javne skulpture postavljene su mu u Đurđevcu (Pijetao, 1976.), Petrinji (Spomenik palim petrinjskim braniteljima, 1997.), sisačkom Brzaju (Poljubac, 1987.) i groblju Viktorovac (Središnji križ braniteljima, 2001.), u Petrinji (Spomen obilježje poginulim braniteljima HEP-a, 2002.), u Heidenheimu u Njemačkoj (Sisačka šiklja, 2005.) u Topolovcu (Spomenik poginulim braniteljima, 2007.), na Cresu ispred samostana Sv. Frane (skulptura fra Placida Cortesea, 2007.), u Sisku-Galdovo (skulptura Sv. Josipa Radnika, 2008.), te u Molvama ispred samostana franjevaca konventualaca (skulptura Uznesenja Blažene Djevice Marije, 2011. i dva reljefa – spomen ploče graditeljima župne crkve, 2013., te arhitektu Franji Kleinu, 2014.); spomenik Palim braniteljima Komareva, 2012. Autor je spomen-ploče braći Brankovićima u Getsemanskom vrtu u Jeruzalemu, 2014.
Izložba ostaje otvorena do 17. travnja, a može se razgledati svaki dan od 7 do 12, te od 17 do 20 sati (ulaz kroz crkvu Sv. Antuna).