Konstatiramo činjenicu. Hrvatsko državno vodstvo donijelo je odluku da oslobodi okupirano područje tzv. Krajine kao međunarodno priznati dio Hrvatske države i da to područje uključi u ustavno-pravni poredak Hrvatske Republike.
Godine su prolazile. Mnogi su pregovori vođeni, ali nisu donijeli nikakva rješenja. Stotine tisuća prognanika iz okupiranih područja, nepravedno i brutalno protjeranih iz svojih domova, postavljaju pitanja hrvatskoj vladi, međunarodnim institucijama: hoće li im biti vraćena njihova temeljna ljudska prava da se sigurni i slobodni vrate na svoje odakle su bili brutalnim nasiljem protjerani? Nijedan prognanik kroz četiri godine nije mogao dođi na svoje. U takvoj nenormalnoj situaciji Hrvatska je u cjelini trpjela posljedice na svim područjima života.
Osim toga, iz tih područja napadani su od vremena do vremena hrvatski gradovi i morali su bespomoćno trpjeti takva nasilja. U takvim okolnostima postavlja se moralno pitanje svakoj objektivnoj savjesti za donošenje poštenog suda da li je vojno-redarstvena intervencija moralno opravdana. Što o tome kaže moral koji zastupa Katolička Crkva?
Drugi vatikanski sabor, imajući u vidu svijet u kojem nisu nepravde isključene, u kojem su prisutna tolika nasilja protiv prava i protiv pravednosti, donosi načelo kada je vojna akcija u obrani prava, slobode i mira moralno opravdana. Citiram koncilsku konstituciju “Radost i nada”: “Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude međunarodne nadležnosti koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se neće moći državama zanijekati pravo na zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih mogućnosti mirnih pregovora” (GS 79).
Dakle, načelo samoobrane je pravo koje se ne može zanijekati nijednoj žrtvi nepravednog nasilja.
Svaka pravna država dužna je osigurati normalan život u slobodi i miru svim svojim građanima dozvoljenim sredstvima. U Hrvatskoj je taj normalan život bio zakočen okupacijom i prekidom vitalnih prometnica; bio je opterećen brigom i troškovima za stotine tisuća prognanika; bio je opterećen stalnom prijetnjom povremenih napadaja.
Moramo ustvrditi povijesnu činjenicu. Hrvatski narod prije pet godina nije želio rat, želio je ostvariti svoje puno pravo da bude slobodan i neovisan u svojoj domovini. Iz Hrvatske nije došla inicijativa za rat niti želja da se tuđe osvoji. Objektivno i pošteno sudeći, Hrvatska je žrtva nepravednog napada. Taj je napad prouzročio neopisive patnje pojedincima, obiteljima i cijelom narodu. Može li se takvo stanje trpjeti u nedogled? Izjednačiti žrtvu nepravednog nasilja s nasilnikom ne znači li to izbrisati razliku između dobra i zla?
Ako se žrtva odlučuje da se i vojnom silom brani, pod kojim uvjetima može to učiniti? Katekizam Katoličke Crkve pod br. 2309 izlaže slijedeća načela: “Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti:
– Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna.
– Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva i bezuspješna.
– Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.
– Da pribjegavanje oružju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se želi doskočiti…
Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u učenju o takozvanom “pravednom ratu”.
Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razboriti sud onih koji su odgovorni za opće dobro.
To su načela i u svjetlu tih načela prosuđujemo ovu hrvatsku intervenciju.
Sigurno je da svaki čovjek dobre volje želi živjeti u miru, u sigurnosti i slobodi. Ali još ne živimo u takvom svijetu. Još načela pravednosti nisu provedena u međunarodnim institucijama do tolike mjere da bi se uvijek štitila žrtva a sprečavao nasilnik. Još uvijek su u ocjenjivanju situacije i u postupcima moćnih ljudi ovoga svijeta viče prisutni interesi nego načela, pa se događa da i nasilnik može imati prijatelje, a nedužna žrtva protivnike.
Kako to da npr. rat u Bosni i Hercegovini može tako dugo trajati da se ravnodušno promatra patnja jednog Sarajeva, Bihaća, Banje Luke; da je bez zaštite bila ostavljena i Srebrenica i Žepa?
Sada se otkrivaju misli mnogih srdaca. Sada je viče pod sudačkim okom legitimna akcija Hrvatske da oslobodi svoje područje nego bombardiranje hrvatskih gradova.
Ako postoji moralno pravo samoobrane, postoji i moralna dužnost da ta samoobrana bude u granicama etičkih normi, da ne prijeđe u mržnju i osvetu, da poštuje moralna načela u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini. Stoga Katolička Crkva u svom Katekizmu br. 2312 kaže:
“Crkva i ljudski razum proglašuju trajnu valjanost ćudorednog zakona za vrijeme oružanih sukoba”. A Koncil kaže: “Samim tim što je rat nesrećom buknuo nije protivnim stranama sve dopušteno” (GS 79).
U br. 2313 Katekizam kaže: “Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s ranjenima, vojnicima i zarobljenicima.”
U skladu s tim načelima i Predsjednik hrvatske republike daje svoj proglas. Mi ta načela potvrđujemo i stavljamo na savjest hrvatskim braniteljima da ih poštuju.
Sve vjernike i ljude dobre volje, koji u Boga vjeruju, usrdno pozivam na molitvu da Svemogući i Milosrdni Bog, svojim Svetim Duhom, djeluje u savjestima ljudi, posebno odgovornih da se obrate svim srcem na putove pravednoga mira koji će svakom čovjeku, bilo koje nacionalne ili vjerske pripadnosti, osigurati miran i siguran život u njegovu domu, život dostojan čovjeka.
Za blagdan Velike Gospe, Blažene Djevice Marije, Na Nebo Uznesene, pripravljamo se devetnicom moleći krunicu u obiteljima i župama, za obraćenje i pravedan mir. Dosta je patnje! Dosta je suza i krvi! Dosta je rana i smrti! Neka odgovorni za sudbinu naroda i svijeta donesu pravedne odluke da se gradi bolji svijet pravednosti i slobode, mira i ljubavi. To je Božji dar koji Bog želi dati obrađenim srcima. Zato usrdno molimo da svanu dani mira i pomirenja. Svim ranjenima i ožalošćenima zbog gubitka svojih dragih izražavam sa zahvalnošću iskrenu kršćansku sućut.

U Zagrebu, 5. kolovoza 1995.

Nadbiskup zagrebački
Kardinal Franjo Kuharić
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije