Đakovo, (IKA/TU) – Predvodeći na svetkovinu Tijelova, 31. svibnja, svečano misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici te tijelovsku procesiju na središnjem gradskom trgu, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić rekao je: „Večeras naviještamo i ispovijedamo te produbljujemo svoju vjeru da nismo sami, da smo na putu kao Isusovi učenici, kao njegova Crkva, i da ćemo ga svaki od nas nositi i sutra i prekosutra kao njegove žive pokaznice”.
U koncelebraciji bili su generalni vikar Ivan Ćurić, svećenici koji djeluju u središnjim ustanovama nadbiskupije te pri đakovačkoj župi Svih svetih. Na misnom slavlju i u procesiji sudjelovao je velik broj vjernika. Nakon što je đakon Luka Ivković pjevajući navijestio odlomak Markova Evanđelja, koje opisuje kako je Isus prije svoje muke uputio svoje učenike da u velikom i prostrtom blagovalištu spreme pashalnu večeru, nadbiskup je u homiliji naglasio kako je ta večera znakovita i bremenita značenjem – bila je znak saveza između Boga i naroda, znak koji u svakom vremenu naviješta i ono što će još Bog učiniti za svoj narod; s tom večerom započinje novi savez, uspostavljen po Isusu.
„U Euharistiji je Isus i sada na djelu. On je onaj koji nas ponovno poziva da sjednemo za stol s njime i da budemo zajedničari, dionici, pričesnici njegove muke, smrti i uskrsnuća, njegove osobe, da blagujemo njegovo tijelo i krv. Upućuje učenike da to čine njemu na spomen, a uskrsnuvši, šalje ih da naviještaju njegovu muku i uskrsnuće”, istaknuo je nadbiskup u homiliji.
Okupljene vjernike podsjetio je kako tu „izvanrednost Isusove ljubavi prema nama mi danas na Tijelovo i večeras slavimo neobičnije nego inače. Na kraju mise s Euharistijskim kruhom, odnosno s Isusom koji je u njemu prisutan, mi izlazimo van, na središnji trg u našem gradu, idemo onamo gdje se odvija naš svakodnevni život. Izlazeći na trg idemo u čitav grad, onamo gdje su naše svakodnevne brige, pitanja i problemi; idemo do naših domova, do naših susjeda i prijatelja, do naših svađa i sukoba, do naših radnih mjesta gdje neki doživljavaju poštovanje i vrednovanje, a neki iskorištavanje i poniženje”.
Ističući kako je tijelovska procesija „znak naših života i zajedničkoga društvenog hoda”, nadbiskup je u homiliji zaključio: „U toj procesiji nosimo, naviještamo i slavimo onoga od kojega živimo, ‘u kojemu, po kojemu i za kojega je sve stvoreno’. Primit ćemo njegovo tijelo i njegovu krv te si procesijom posvijestiti da bez njega ne možemo, da je euharistijski Isus, da je nedjeljna misa izvor i uvir našega cjelokupnoga ljudskoga i kršćanskoga života”.
Po završetku misnog slavlja nadbiskup je u pratnji svećenika, bogoslova, redovnica, prvopričesnika u bijelim haljinama i brojnih vjernika na Strossmayerov trg iznio Presveti Oltarski Sakrament te predvodio molitvu na tri postaje. Prvu postaju uredili su bogoslovi Sjemeništa u Đakovu, drugu milosrdne sestre Sv. križa, a treću župljani đakovačke župe Svih svetih. Liturgijsko pjevanje tijekom mise i procesije animirao je Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom mo Ivana Andrića i uz orguljsku pratnju Darija Kusture.