Osijek, (IKA) – U ciklusu korizmenih susreta Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku 11. ožujka u Klubu knjižare Nova gostovao je teolog i filozof doc. dr. Stjepan Radić, predsjednik Katedre filozofije na KBF-u u Đakovu, koji je razmatrao temu “Milosrđe i (pri)sjećanje: O milosrđu kao uspostavi novog odnosa s prošlim”.
O upotrebi pojma milosrđe Radić je uvodno kazao da milosrđe zvuči prilično religiozno, kršćanski, dok se pojmovna primjena susreće u profanom životu, psihologiji, politici, psihoterapiji, pravnoj znanosti, filozofiji. “Milosrđe u svojoj temeljnoj strukturi predstavlja oproštenje i sadrži neiscrpivi potencijal u odnosu na prošlost, na ispravnu uspostavu odnosa prema prošlom te milosrđe, koliko god djelovalo tipično religijski, odnosno kršćanski, itekako je prisutno u mnogim aspektima života, a potreba za njim i njegovo prizivanje (oprost) jednako je potrebi za ljubavlju, znanjem i doživljajem zato što spašava odnose, jednih prema drugima kao i osoba samih prema sebi”, kazao je Radić, razloživši kako u sakralnom području milosrđem uspostavlja novi odnos “imanja srca za”. Analizirajući etimologijsko značenje riječi milosrđe, Radić je pojasnio najčešću uporabu u latinskom izričaju misericordia, sastavljenom od cjelina miseria (jad, bijeda, nesreća) i cordia (srce) koje označavaju “dati srce potrebitima, onima koji trpe” i “imati srce za jadne koji žive u svakoj vrsti bijede”.
“Milosrđe u smislu imanja srca za nemoguće je misliti bez ljubavi. Milosrdan nije tko hladno oprašta, već onaj tko uspostavlja novi odnos. U ljubavi, koliko god to zvučalo patetično. Uči nas to ni manje ni više nego judeo-kršćanska tradicija, počev od Starog sve do Novog Zavjeta i navještaja Isusa Krista”, kazao je Radić. Poticajno promišljanje o milosrđu kao ishodištu svih praštanja i “imanja srca za” profesor Radić je približio trima biblijskim prispodobama o perspektivi milosrđa (Josip kojeg ljubomorna braća prodaju u ropstvo egipatskim trgovcima traži znak pokajanja; milosrdni otac trči u susret “izgubljenom” sinu; Isusova zaštita preljubnice). Ovi primjeri božansko-ljudskog ganuća djelatnog milosrđa, nama često neshvatljivog, otkrivaju, pojasnio je Radić “srž, srce evanđeoskog govora o milosrđu i model Božanske ljubavi” te nude uvid u svijest vlastite grešnosti (tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen). “Sekularizacija grijeha i s njim poroka kao takvih, lišila je zapadnjaka odgovornosti ustrajne i nadasve dostojanstvene unutarnje (duhovne) borbe jer borba s “vlastitim demonima grešnosti” pripada reliktu srednjovjekovlja. Za suvremenost je pripisivanje izvora i time odgovornosti za zlo, odnosno grijeh primjerenije učiniti biološkoj, psihološkoj, konačno društvenoj nužnosti i procesu, a ne čovjeku. Samim time ovim i pojam oproštenja u bitnome biva doveden u pitanje: čemu bi Bog trebao oprostiti grijeh, ako se on tiče tek urođene, stečene mane koja (ako je uopće i grijeh) predstavlja tek sklonost. Time se gubi i izvornost suočavanja s vlastitom prošlošću u kojoj povlašteno mjesto drži sakrament pomirenja u kojem se milosrđe očituje na najbolji mogući način. Sakrament pomirenja kao prisjećanje i posadašnjenje vlastite grješnosti do izražaja dovodi tri temeljna aspekta: već spomenutu stvarnost grijeha, kajanje i oproštenje… Milosrđe u bitnome uključuje oproštenje, koji je uvijek prilika za novi početak. Kada Bog oprašta grijeh, tada on oprašta odnosno iscjeljuje posljedice grijeha, narušene odnose, povrede koji jedni drugima, ali i sami sebi činimo. ispovijed (sakrament pomirenja) nije poglavito izricanje istine o sebi, već prisjećanje na odnos prema Bogu, bližnjima i sebi. U tome smislu, milosrđe predstavlja snažnu sućutnost, kadru ispraviti narušeno, načeto, povrijeđeno. Zbog toga, kao i u sakramentu pokore, sućutnost je samo početni stadij milosrđa koje je nužno.