Požega, (IKA) – U skladu s korizmenim hodočasničkim rasporedom prigodom Izvanrednog jubileja milosrđa vjernici iz župa Zapadno-slavonskog arhiđakonata, predvođeni svojim svećenicima, hodočastili su 5. ožujka u požešku katedralu. Brojni hodočasnici najprije su prošli kroz Sveta vrata i ušli u katedralu gdje je potom započelo slavlje sakramenta pomirenja, koje je predvodio kanonik Josip Krpeljević. Nakon što su se hodočasnici pojedinačno ispovjedili, svi zajedno su Bogu izrekli zahvalnost za primljeno oproštenje. Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s prepoštom Stolnog kaptola i katedralnim župnikom Ivicom Žuljevićem, arhiđakonom zapadno-slavonskim Matijom Jurakovićem, novljanskim dekanom Milanom Vidakovićem i pakračkim dekanom Jozom Zorićem te svećenicima iz spomenutih dekanata. Na početku misnog slavlja biskup Škvorčević pozdravio je sve svećenike i druge hodočasnike, podsjetivši ih da su prošli kroz Sveta vrata požeške katedrale, otvorena u stolnim crkvama diljem svijeta po odredbi pape Franje i time posvjedočili “da se u mjesnoj Crkvi okuplja narod Božji koji tvori jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu”. Istaknuo je da ih to hodočašće želi obnoviti u svijesti crkvenosti. Spomenuo je da ih Bog i po snijegu koji je ovih dana pao u zapadnoj Slavoniji i suncu koje je zasjalo u Požegi na neki način želi podsjetiti da je u zajedništvu mjesne Crkve prisutan živi uskrsli Isus Krist. Pozvao ih je da pokajanjem otvore svoje duhovno stanje sa svim ranama zla i nemoćima, slabostima, Božjem ljekovitom milosrđu.
Biskup je u homiliji podsjetio da je papa Franjo proglašenjem Izvanrednog jubileja milosrđa želio potaknuti “na razmišljanje o našem konkretnom ljudskom stanju prolaznosti, bolesti i smrtnosti”. “Što mi možemo učiniti s obzirom to”, zapitao je biskup i odgovorio “da možemo poduzeti ponešto s obzirom na fizičko zdravlje odlaskom liječnicima, ali na kraju dođe smrt te se pokaže da je sve što su oni učinili veoma ograničeno”. Podsjetio je da je “daleko teža naša nutarnja ranjenost zlom i sebičnošću, grijehom”. “Ima li lijeka toj našoj bolesti”, zapitao je dalje biskup. Odgovorio je “da je Isus, Sin Očev došao među nas i liječio tjelesne bolesti, i pri tom pozivao ljude da više ne griješe”. Upozorio je tako da je “najteža bolest ona kad se po zloći, sebičnosti, pokvarenosti i grijehu, u dubine našeg bića uvuče smrt koja nas razara”. No, Isus nam je također poručio da se Bog nije odrekao čovjeka u takvom stanju, rekao je biskup. Ustvrdio je da smo svjedoci kako se “u svijetu gomila zlo i negativnost”, a da “svijet nema odgovora na to pitanje, štoviše da je prema njemu ravnodušan, kao da bi druga pitanja imala veću važnost. “Proglašenjem Godine milosrđa papa Franjo nas je želio podsjetiti da postoji Božji odgovor na to naše stanje, i da se taj odgovor zove milosrđe, da je moguće ne biti žrtvom zla i zloće, da taj Božji lijek možemo primiti – ne jedanput godišnje – nego svaki dan, ako je potrebno, i tako liječiti našu ranjenost nasmrt”, rekao je biskup. Istaknuo je da je Crkva u snazi Duha Svetoga služiteljica tog Božjeg lijeka besmrtnosti. Upitao je nazočne: “Jesmo li u Hrvatskoj postali ravnodušni s obzirom na pitanje naše ranjenosti zlom, te vodimo neke druge bitke, pokatkad besmislene, a na ovoj razini ostajemo prikraćeni, ne liječimo duše, srca i savjesti”. Izrazio je uvjerenje da hodočasnici koji su došli u katedralu svjedoče kako ne pripadaju među ravnodušne te da žele da Bog svojim milosrđem uđe u njihovu sudbinu, i da pobijedi njihovu zloću i ranjenost nasmrt, te u sredinama gdje žive budu svjedoci novog čovjeka ostvarena moću njegove ljubavi i praštanja.
Tumačeći prvo čitanje, biskup je spomenuo da je prorok Hošea svjedok teškoga stanja svojega naroda, koji se iznevjerio savezu s Bogom, i zbog toga bio teško kažnjen. Bog ne kažnjava svoj narod jer ga je prestao ljubiti, nego s ciljem da ga izliječi od nevjere. Božju kaznu biskup je protumačio slikom operacije. Ona boli, ali je ljekovita. Važno je podnijeti teškoću i muku operacije zbog izlječenja. “Kad dođu životne poteškoće i tereti, nemojte nikada pomisliti da vas je Bog napustio nego vas kuša koliko ste mu vjerni”, poručio je biskup nazočnima, ustvrdivši da “nas Bog kušnjom duhovno operira”, i da je Božja operacija uvijek ljekovita. Riječima “ljubav mi je mila, a ne žrtva; poznavanje Boga, a ne paljenice”, prorok Hošea nas poziva da ispitamo što se događa s nama u našim nutrinama, kako bismo spriječili da se naše kršćansko bogoštovlje pretvori u nešto izvanjsko, a da srcem budemo daleko od Boga, pojasnio je.
Govoreći o evanđeoskom ulomku biskup je ustvrdio da poniznost nije ponižavanje sebe samih, svojevrsni duhovni mazohizam, “već ono stanje u kojem mi priznajemo samima sebi svoje granice i nemoći”. “Poniznost je usklađivanje naše nutrine s onime što očitujemo izvana, usklađivanje onoga što mi jesmo pred sobom, pred Bogom i pred drugima”, ustvrdio je biskup. Rekao je da u suprotnom upadamo u glumu i prijetvornost: “Ono što glumimo jedni drugima, očitovanje je naše nemoći i izgubljenosti, gubitak izvornosti”. Bog ne želi našu prijetvornost, najmanje kad smo upali u grijehe, nego očekuje našu iskrenost i kajanje jer samo tada može u nama djelovati njegovo praštanje i milosrđe. Isus je to oslikao prizorom dvojice ljudi koji su došli u hram moliti. Farizej je nabrajao što sve izvanjski čini, imao je puno toga reći, ali je srcem bio daleko od Boga, smatrajući da ga po djelima zakona on mora nagraditi. A carinik, utjerivač poreza, sluga strancima, počinitelj nepravednih djela nije se imao ničim pohvaliti, ali je u svoj iskrenosti pred Bogom otvorio svoju nutarnju ranjenost, moleći da je on izliječi: “Bože, oprosti meni grešniku”, te se opravdan vratio kući. Biskup je pozvao nazočne da se svrstaju na carinikovu stranu i zavape: “Gospodine, liječi naše ranjene savjesti mjerom milosrđa koje si nam objavio u Isusovoj muci i smrti”!
Na završetku misnog slavlja biskup je nazočnima poželio da ova korizma u Godini milosrđa bude duhovno snažna za njih osobno, za njihove obitelji, za biskupiju i našu domovinu, te na sve njih zazvao Božji blagoslov.
Nakon kraćeg odmora hodočasnici su se ponovno okupili u katedrali na pobožnost Božjem milosrđu. Najprije su pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom izmolili krunicu Božjeg milosrđa, primili euharistijski blagoslov, a nakon toga su svećenici i prva skupina hodočasnika sišli u kriptu katedrale i u kapeli Sv. Ivana Pavla II. pred njegovim moćnikom izmolili molitvu njemu u čast. Zatim su i sve ostale skupine hodočasnika prolaskom kroz kapelu završile svoje korizmeno hodočašće.