Vatikan, (IKA) – Svaki pokajnik nakon svećenikova odrješenja po vjeri ima sigurnost da njegovi grijesi više ne postoje, da ih je izbrisalo Božje milosrđe. Svako odrješenje je, u određenom smislu, jubilej srca, koji raduje ne samo vjernike i Crkvu, nego iznad svega samoga Boga, rekao je papa Franjo primivši 4. ožujka sudionike tečaja za ispovjednike u organizaciji Apostolske pokorničarne. Milosrđe – više nego što je ljudski stav ili krepost – definitivan je Božji izbor u korist svakog čovjeka, za njegovo vječno spasenje; a taj izbor je zapečaćen krvlju Sina Božjega, ustvrdio je Papa, a prenosi Radio Vatikan. Naglasio je da je mogućnost oprosta “otvorena svima”, štoviše da su ta vrata “širom otvorena, poput najvećih ‘Svetih vrata'”, zato što se radi o srcu Oca koji “ljubi i čeka svu svoju djecu, a na osobit način one koji su najviše pogriješili i koji su udaljeni.” Očevo milosrđe dopire do svake osobe na različite načine: putem otvaranja iskrene savjesti, čitanja Božje riječi koja obraća srce, po susretu s milosrdnim bratom ili sestrom ili pak u životnim iskustvima koja govore o ranama, patnji, oprostu i milosrđu. Ipak, postoji “siguran put” milosrđa, u kojem se prijelazi s mogućnosti na stvarnost, s nade na sigurnost: ispovijed. Sakrament pomirenja je povlašteno mjesto za iskustvo Božjeg milosrđa i slavlje susreta s Ocem. Taj drugi vidik – slavlje susreta s Ocem koji mi je oprostio – vrlo lako zaboravljamo, primijetio je papa Franjo. Istaknuo je da ispovjednici uvijek trebaju imati na umu da su oni sredstva Božjega milosrđa, kako ne bi postavljali prepreke daru spasenja. Ispovjednik je i sam grešnik kojemu je potreban oprost, on prvi ne može bez Božjega milosrđa, napomenuo je Sveti Otac. Kao primjere ispovjednicima istaknuo je Leopolda Mandića, Pija iz Pietrelcine i slugu Božjeg, Felicea Cappellu.
Važno je da ispovjednici budu “kanali radosti” i da se vjernik, nakon što je primio oprost, više ne osjeća potlačen krivnjama, nego da može iskusiti djelo Boga koji ga je oslobodio, rekao je Papa, dodajući: Mi smo čuvari, a nikada gospodari bilo ovaca, bilo milosti. Vratimo sakrament pomirenja u središte – i to ne samo za Jubilej milosrđa, potaknuo je, podsjećajući na riječi sv. Leopolda Mandića: “Božje milosrđe nadilazi sva naša očekivanja”. A što napraviti u teškim slučajevima kad se ne može dati odrješenje? Prije svega treba tražiti postoji li ipak put, koji se često može naći. Na drugom mjestu, ne treba se vezati samo na ono što je izgovoreno, nego treba uzeti u obzir i “jezik gesta”. Postoje ljudi koji ne mogu govoriti i gestom iskazuju pokajanje. Na trećem mjestu preporučio je da se u slučajevima u kojima se ne može dati odrješenje osobi pristupi poput oca, riječima: “Ne mogu te za ovo odrješiti, ali mogu ti zajamčiti da te Bog voli i da te Bog čeka. Molimo zajedno Gospu, da te čuva; i dođi, vrati se, jer ja ću te čekati kao što te čeka Bog”; te se osobu može blagosloviti. Tako će izlazeći iz ispovjedaonice pomisliti: “Pronašao sam oca i nije me tukao”. Koliko ste puta čuli ljude koji govore: “Ja se nikada ne ispovijedam, zato što sam jednom išao, pa se [svećenik] na mene izvikao”? I u slučajevima u kojima se ne može odriješiti, neka ljudi osjete očinsku toplinu. Blagoslovite ih i recite im da se vrate. I molite malo s njima. To je uvijek odnosna točka: ovdje imaju oca. Bog zna opraštati bolje od nas, ali mi barem možemo biti slika Oca, poručio je papa Franjo.