Zagreb, (IKA) – Na današnji dan, 22. veljače 1944., u bombardiranju Zagreba stradala su osmorica dominikanaca, čiji je samostan na zagrebačkoj Koloniji zajedno s klasičnom gimnazijom, koja je uz samostan djelovala od 1941. bio pogođen te velikim dijelom razoren. Napad se dogodio nešto prije 11 sati. Čim je dan znak za uzbunu, učenici drugog razreda, koji su jedini imali nastavu ujutro, i nastavnici otišli su u sklonište, koje je moglo primiti oko 80 osoba. Redovnici koji su živjeli u samostanu potražili su sklonište u omanjoj prostoriji pokraj ondašnje kuhinje. U napadu je srušeno cijelo južno krilo samostana, a prostor u kojemu se nalazila gimnazija bio je u potpunosti uzdrman. Tijekom zračnog napada pod ruševinama smrt je našlo 8 redovnika, dok je deveta žrtva bio namještenik naklade “Istina” i otac jednog dominikanskog bogoslova. Poginuli su fr. Anđelko Orlandini, fr. Manes Karninčić, fr. Jordan Viculin, fr. Robert Karninčić, fr. Serafin Lupi, fr. Herman Andromak, fr. Branimir Korač, fr. Toma Rogulj i Ivan Čuljat. Ubijeni redovnici pokopani su na Mirogoju, a sprovodne obrede vodio je zagrebački nadbiskup danas bl. Alojzije Stepinac. Učenici drugog razred, upravitelj i ostali nastavnici prošli su neozlijeđeno. Jedino je o. Hijacint Eterović zadobio lakšu ozljedu glave. Preživjeli u ruševinama bila su prebačeni u bolnice, a neozlijeđeni: razmješteni na razna mjesta, u samoborski franjevački samostan, u nadbiskupski dvorac u Brezovici, u jedan stan u Masarykovoj ulici, u resničku dominikansku kuću i po privatnim obiteljima, koje su ponudile pomoć. Nakon napada škola je na kraće vrijeme prekinula rad. Susretljivošću nadbiskupa Stepinca i ravnateljstva Nadbiskupskog Bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu 29, te dopuštenjem roditelja, 20. ožujka 1944. godine počela je redovita škola u tom sjemeništu.
U tom tragičnom času dominikanci su osjetili izvanrednu ljubav i pomoć nadbiskupa Stepinca. On je odmah došao na samostanske ruševine da se pomoli za poginule, a zatim je otišao u bolnice posjetiti ranjene. No onda je krenuo na konkretnu pomoć, pozvao je zagrebačke vjernike da po župama skupljaju priloge za postradale redovnike. Dominikancima je za smještaj ustupio dvorac u Brezovici i pomagao materijalno te ponudio vodstvo kapele “Ranjeni Isus”. Dominikanskoj nakladi “Istina” darovao je svoj prijevod dviju knjiga s francuskoga: A. Pradel “Krunica” i “Misli sv. Male Terezije o Nebeskom Ocu” i svoje propovijedi. Za sve ono što je učinio u tom tragičnom času i za sve ono dobro što ga je uvijek iskazivao, uprava Provincije povodom desete godišnjice njegova biskupskog posvećenja predala mu je povelju kojom ga proglašava doživotnim dionikom duhovnih dobara Hrvatske dominikanske provincije i poklonila mu je spomenar te sva lijepo uvezana izdanja naklade “Istina”. Braća franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda (Kaptol), također su priskočili u pomoć. Odmah su dominikancima za smještaj ponudili svoj samostan u Samoboru sa svim živežnim namirnicama i blagom koje su imali na samostanskom gospodarstvu. To je bila izvanredna pomoć u ono ratno doba neimaštine. Također su dominikancima ustupili i svoju crkvu.
I pored teškog stanja, redovnici koji su boravili na raznim mjestima u gradu nastavili su svoj posao bilo u gimnaziji, bilo u maksimirskoj kapeli, bilo po crkvama u Zagrebu. Samostan nije bio nikada napušten, a dva mjeseca nakon tragedije tri redovnika su stalno u njemu boravila. U listopadu 1944. u samostanu je bilo sedam redovnika; u Masarykovoj četiri; u Samoboru četiri i četiri sjemeništarca, u Brezovici pet; u Resniku tri redovnika i tri sjemeništarca.
Čim je završio rat, prostorije u kojima je bila gimnazija uređene su za sobe redovnika i sva su se braća ponovo našla na okupu. Blagdan Kraljice svete krunice bio je svečano proslavljen, a nadbiskup Stepinac, koji je vodio poslijepodnevno slavlje, napisao je u samostanskoj kronici: Prigodom blagdana Svete krunice posjetio sam samostan oo. dominikanaca, koji pomalo uskrsava iz razvalina i rasula. S istom vjerom očekujemo, da će uskrsnuti i njihova nasilno ukinuta gimnazija kao i sve ostale katoličke škole u novom sjaju i pravoj istinskoj slobodi. Nemo in Domino speravit et confusus est! U Zagrebu, 7. X, 1945, Alojzije, nadbiskup, prenijela je dominikanska web stranica.