Korizmena poslanica biskupa Bogetića
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!
Pišem ovu korizmenu poslanicu dan poslije sahrane pokojnog biskupa Nežića, koji je cijeli dugi život žrtvovao u službi Bogu i Božjem narodu, najviše u Istri. Pišem na dan kad slavimo Isusovo prikazanje u hramu, Isusa koji nije došao “da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj za otkup mjesto svih” (Mt 10,45), a Njegovoj je Majci naviješteno da će joj mač boli probosti dušu (Lk 2,35). Tako zaključujući u liturgijskoj godini božićno vrijeme možemo već nazirati buduće dane muke i uskrsnuća Kristova, na Korizmu koja je velika priprava za te dane slavljenja središnjih tajni vjere.
Ovom poslanicom želim s vama doživjeti Korizmu kao duhovnu pripravu na vazmena otajstva. Za nas bi bilo uzalud da se Krist rodio, živio i uskrsnuo kad se ne bismo mi u njemu preporodili, živjeli, nosili s njim križ u nadi uskrsnuća.
Pišem u vrijeme kad su patnje našega naroda zbog ratnih prilika doista velike. Sjećamo se ucviljenih obitelji zbog rata, zbog gubitka svoga doma, često mukotrpno izgrađenog, zbog gubitka svojih dragih. A rat nameće svima patnje, ekonomsku depresiju, služenje u vojsci. Znamo oduvijek da nam je kroz mnoge nevolje proći u ovom životu. Ovom poslanicom želim vam osvijetliti u vjeri u Isusa Krista, u svjetlu vječnosti u koju putujemo, tajnu križa. Trpljenje, bol, križ teško nam pada na srce. Čitamo u Evanđelju da apostoli nisu mogli shvatiti taj govor i da su se bojali i pitati Isusa, koji im je prorekao svoju gorku muku (Lk 9,45). Kako često čovjek neće ni da čuje o tome, kako lako sakriva glavu u pijesak kao noj! Koliko se napr. govori, piče o smrti? A smrt je neizbježiva! A prije smrti koliko križeva! Isus poziva svoje učenike: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9, 23). Križ je odreći se onoga što je ugodno ali zabranjeno. To treba prekrižiti. Križ je činiti ono što nas čini trpjeti, boli duše i tijela.
Svjetlo istine pokazuje nam da nam nije sve dozvoljeno. Ako nam se nešto čini slatko ali je zabranjeno to je otrov. Ja kažem često: “Nema sreće u onom što Bog neće”. Onaj tko popušta strastima uništava sebe i drugoga. Koliko suza, trpljenja zbog neumjerenosti u jelu, piću, zbog manjka ljubavi u obiteljima! Koji se tako vlada ostaje prazan, žalostan, osamljen, ostavio je Boga i ljude. Koliko je smrtonosan taj put vidimo u posljedicama nemorala, rastava, uništavanja mladosti i samog života pobačajima, drogom, ratovima. Prvi je izvor i uzročnik toga otac laži i ubojica od početka, Sotona. Otrovni izvor jesu “požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka” (1 Iv 2,16). Ako si hoćemo dobra to ćemo prekrižiti.
Druga je vrsta križeva vršiti vjerno svoju dužnost, svoj posao. Koji to izbjegava dezerter je a prema Evanđelju i Koncilu u opasnosti je da se zauvijek izgubi. Ući će u kraljevstvo nebesko oni koji vrče volju Oca (Mt 7,21) i “koji se djelotvorno laćaju posla” (GS 93). “Pravednik će od vjere živjeti” (Gal 3,11). U toj vjeri gleda život, dužnost, rad, kušnje, radosne i žalosne časove života i samu smrt. U toj vjeri, u ufanju u vječni život, u predanoj ljubavi prema Onome koji nas neizmjerno ljubi vjernik nosi križ postepeno “patienter, libenter, gaudenter” – “strpljivo, dragovoljno, radosno” (Sv. Bernardo). Je li to moguće? Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,37). Nismo mazohisti da bismo želili trpljenje, ali kao vjernici, gledajući Onoga koga smo proboli (Zah 12,10), Krista raspetoga, i naš križ postaje podnošljiv, prihvaćen, spasonosan. Da se prepustimo svojim slabim silama križ bi nas satro, a ovako postaje daska spasenja. A zar je moguće trpjeti i radosno? Događa se i među nama slabim ljudima da majka i(li) otac rado trpe za svoje dijete, da zaručnik čini “ludosti” za svoju ljubljenu. A Bog se zaljubio u nas do “ludosti” križa. Sv. Pavao tvrdi “Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju naču” (2 Kor 7,4). To je očito djelovanje Duha Svetoga u nama. Jedan nam veliki čovjek današnjice poručuje: Ako vam dođe prilika da trpite zbog uvrede, krive osude, ne branite se, osim ako se radi o pravednoj obrani drugoga. Ne proigrajte dragocjenu priliku da nešto pretrpite za Krista. Tako se ujedinjujemo u njegov plan spasa, on nas je spasio križem a ne lagodnim životom. Ako je On nevin trpio zar nije pravo da ja nešto pretrpim za njega i za braću? Na taj način zlo koje nanosi muž ženi, žena mužu, jedan drugome, okreće se na spas onoga koji nas čini trpjeti. Isusa su ubili naši grijesi i On je to podnio za spas svojih ubojica.
Korizma je sveto vrijeme koje nas poziva da tako nosimo svoj križ s Kristom. Poziva nas Crkva i na odricanje od nečega što nije zabranjeno, da naša pokora pomogne potrebnima. Osim što nas sve to ispunja duhovnom radošću što nas čini viče ljudima, ljudima koji ispunjaju svoju dužnost, koji su na svome mjestu, koji nisu robovi strasti, ljudi koji su korisni sebi i svima oko sebe, mi smo na pravom putu. Putnici smo u sretnu vječnost. Veliki talijanski pisac Alessandro Manzoni opisuje u glasovitom romanu “Zaručnici” kako glavno lice Lucija bježi od nasilnika i pozdravlja planine i svoje selo, pozdravlja onu crkvu gdje je imala biti blagoslovljena njezina ljubav i buduća obitelj, crkvu gdje je toliko puta uzdizala dušu Bogu “koji ne pomućuje radost svojih sinova a da im ne sprema još veću i ljepšu”. Ne trudimo se uzalud, ne žrtvujemo se bez nade, ne činimo dobra djela u prazno. Naime poslije Korizme ovoga života kao što poslije Velikog Petka dolazi vječna zora Uskrsnuća.
Molim vama i sebi, braćo i sestre, takvu Korizmu i takav put u život k vječnom Životu.
Uz pozdrav i blagoslov
U Poreču, 2. veljače 1995.
Antun Bogetić, biskup