ZAVRŠNA PORUKA BISKUPSKE SINODE BOŽJEMU NARODU I SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE O POSVEĆENOM ŽIVOTU

I. Hvalospjev radosti i priznanja
Na završetku Sinode mi, sinodski oci, zajedno s predstavnicima posvećenog života, sjedinjeni s Petrovim nasljednikom, puni radosti obraćamo se cijelom Božjem narodu i svim osobama dobre volje da posvjedočimo Radosnu vijest o životu koji se posvećuje zavjetovanjem evanđeoskih savjeta. Obradovala nas je nazočnost na Sinodi predstavnika posvećenog života iz kršćanskih nekatoličkih Crkava. Osobito se obraćamo onom milijunu i pol žena i muškaraca koji čine veliku obitelj posvećenih i članova udruga apostolskog života.
Proveli smo mjesec dana zazivajući svjetlost Duha Svetoga, moleći, razmišljajući i razgovarajući o Božjem naumu glede posvećenog života i ulozi toga života u Crkvi i svijetu naših dana. Usvajamo njegove radosti i nade, njegove zahtjeve i skrbi te istodobno tražimo putove pronalaženja najprikladnije pomoći. U tom smo smislu dali Svetom Ocu neke prijedloge.
Nadasve zahvaljujemo Bogu za veliki dar posvećenoga života, za svjedočanstvo njihova življenja prema evanđeoskim savjetima. Srdačno pozdravljamo sve vas koji slijedite Gospodina u kontemplativnom životu, koji vrlo cijenimo. Naš pozdrav ide i vama koji ste svoje življenje usmjerili nasljedovanju Gospodina u različitim oblicima aktivnoga života.
Na poseban način želimo zahvaliti posvećenim ženama. Njihovo potpuno predanje Kristu, njihov život klanjanja i moljenja za svijet, svjedoče svetost Crkve. Njihovo služenje Božjemu narodu i ljudskomu društvu na različitim područjima evangelizacije kao što su: pastoralna djelatnost, odgoj, skrb za bolesnike, siromahe i zapuštene, otkriva majčinsko lice Crkve.
Posvećene žene trebaju više sudjelovati u prilikama gdje je to potrebno kad je riječ o savjetovanju i izradbi odluka u Crkvi. Njihovo zauzeto sudjelovanje u radu Sinode nadasve je obogatilo razmišljanja o posvećenom životu te o dostojanstvu posvećene žene i njezine suradnje u crkvenom poslanju.
Posebno se srdačno obraćamo ostarjelim i bolesnim članovima ustanova posvećenoga života. Vi ste trošili svoje snage u tijeku više desetljeća. Sada, kad doživljavate teret dobi i patnje, time vršite vrlo vrijedan apostolat.
Zahvaljujemo posvećenima koji podnose teret rada u punoći svojih snaga. Mnogi od vas morate u ovo doba djelovati u prilikama oskudice i manjih mogućnosti. Ne dajte da vas zaokupi izvanjsko djelovanje, ne zaboravite da ljudsko djelovanje treba izvirati iz molitve i prisnog sjedinjenja s Gospodinom.
Izražavamo zahvalnost mladima koji su našli Isusa Krista i u njemu usred suvremenih nesigurnosti hrabrost prihvatiti poziv na put evanđeoskih savjeta. Želimo im gorljivost i ustrajnost također u časovima klonulosti i sumnje.
Osobito srdačnu zahvalnost izražavamo braći i sestrama posvećenoga života koji su u doba progona vjere, u prošlosti i sadašnjosti ostali vjerni svome zvanju. S udivljenjem se sjećamo sestara i braće koji su prolili svoju krv za kraljevstvo Božje.

II. Mnoštvo oblika posvećenog života
Za vrijeme sinodskog zasjedanja mogli smo promatrati posvećeni život kao predragocjeni izraz duhovne životnosti Crkve. To se izrazuje u čudesnoj i privlačnoj raznolikosti, u plemenitoj spremnosti za mnoga dobra djela, u vrhunaravnoj ljepoti zato što je višestruko obogaćeno darovima Duha Svetoga. Po tom posvećenom životu Crkva se pojavljuje “kao Zaručnica urešena za svoga Zaručnika te se po njoj očituje mnogolika Božja mudrost”.
U sinodskim raspravama i iskrsla je važna razlika između “posvećenoga života” kao takvoga u njegovu teološkom smislu i “ustanovnih oblika” u kojima se taj život pojavljuje u tijeku stoljeća. Posvećeni život kao takav je trajan, ne može ga u Crkvi ponestati. Ustanovni pak oblici mogu biti prolazni te im nije zajamčena neprolaznost.
U tijeku stoljeća je postojala i još uvijek postoji mnogostrukost redova, kongregacija, ustanova, također skupina novih oblika posvećenoga života, svaka s različitim oznakama. Da je nabrajati one muške i one ženske, bilo bi ih na tisuće. Svaki do tih oblika posvećenoga života ima vlastiti život i apostolsku posebnost – što se proteže od pustinje do grada, od povlačenja i klauzure radi kontemplacije, do prvih redova apostolata, od bijega iz svijeta do prožimanja njegovih kultura, od šutnje u osluškivanju do stvaralaštva u društvenom priopćivanju, od trajne povezanosti uz samostan do misionarske pokretljivosti.
Ako je Crkva otajstvo spasenja, treba reći da ti različiti oblici posvećenoga života na određen i vidljivi način izražavaju neiscrpiva bogatstva njezine otajstvenosti, objavljujući tako vjernicima i svijetu bliskost Kristova srca svim ljudskim potrebama. Svaki oblik posvećenoga života vidljivi je znak koji ljudima približava otajstvo spasenja.
Učimo se promatrati različite oblike posvećenoga života da bismo u svakome od njih uočili otajstvenost Crkve. Zaista svaki od tih oblika znakovitije od drugih izrazuje svoj posebni pogled na Ljubav koja spasava.

III. Crkva ne može biti bez posvećenog života
Tako je Crkva znak nade i bogoslovnog zajedništva svih svojih članova. Svaki je krštenik pozvan slijediti Krista umrloga i uskrsloga te snagom Duha Svetoga oblikovati obitelj djece Božje koja je Crkva. U toj Crkvi-zajedništvu svima su plodonosni darovi i karizme Duha.
Kako bi Crkva bila rječiti znak pobjedne milosti, Isus neke poziva da ga iz bližega slijede. Takvi žele dublje iskusiti Otkupiteljeva otajstva i sve više nalikovati Učitelju. Tako postaju svojoj braći poticaj i pomoć u nasljedovanju Krista raspetoga.
Oni koji prihvaćaju posvećeni život, nastoje odgovoriti na posebni poziv vječnoga Oca. Isus ih je privukao, te oni žele živjeti vezani zavjetima i drugim svetim vezama u većoj bliskosti s njime. Djevičanstvom i celibatom življenim u nesebičnoj ljubavi otkrivaju da je Krist, nadasve ljubljen, vječni Zaručnik Crkvi i, stoga, svrha i smisao svake prave ljubavi i privrženosti. Slobodno izabranim siromaštvom ne svjedoče samo svoju solidarnost u ljubavi prema siromašnima i razbaštinjenima, nego prije svega proglašuju neizmjernost Božju, svoje jedino blago. Poslušnošću proglašuju da pripadaju Isusu Kristu, da je njihovo življenje potpuno usmjereno izgradnji Kraljevstva Božjega, te je poticaj njihovoj braći da služenjem i ljubavlju sudjeluju u onoj slobodi koja je plod uskrsloga Krista.
Tako navještaju najprije svojoj braći u vjeri a zatim svijetu da je križem i uskrsnućem Kristovim već uspostavljen novi poredak milosti. Svojim životom i potpunim predanjem Bogu, a po Bogu svim stvorenjima, čine u Crkvi rječitijom sigurnost budućega blaženstva. Istodobno su u svijetu, zarobljenom tolikim lažnim obećanjima, znak Kristova kraljevstva koje je ljubav i mir, opraštanje i radost. Put življenja te radosti u blaženstvima i sigurnosti uskrsnuća je križ Kristov.
Izraz duboke privrženosti i sveopće ljubavi, koju posvećeni trebaju gajiti prema Crkvi, treba biti ostvarivanje istinskog i sasvim određenog “sentire cum Ecclesia”, u tijesnom jedinstvu s Kristovim namjesnikom i svim nasljednicima apostolskoga zbora koji, u jedinstvu s Papom, predsjedaju ljubavi u različitim mjesnim Crkvama.

IV. Posvećenje i poslanje
Isus Krist prvi je posvećen i poslan. Svaki kršćanin je od Boga posvećen u krstu i potvrdi te je postao hramom Duha Svetoga. Zavjetovanjem evanđeoskih savjeta to se posvećenje, utemeljeno u krstu i potvrdi, na osobiti način utvrđuje. To je dublje sudjelovanje u Kristovu pashalnom misteriju – u njegovoj muci, smrti i spasonosnom uskrsnuću.
Posvećeni prima onu milost jedinstva po kome posvećenje i poslanje nisu dvije sastojnice života koje bi se nalazile jedna uz drugu bez uzajamnoga odnosa, nego se štoviše uzajamno duboko prožimaju. Tko odabire posvećeni život, prima posvećenje po poslanju Crkve prema posebnoj karizmi svake ustanove.
Životna sprega posvećenja i poslanja hrani se i brani pozornim slušanjem riječi Božje u zauzetom sakramentskom životu, koji ostvaruje susret s milosrdnim Bogom čestim pristupanjem sakramentu pomirenja u Crkvi i postiže vrhunac u euharistiji, u dostojnom slavljenju časoslova, u osobnoj molitvi, u marijanskoj pobožnosti i različitim oblicima pučke pobožnosti.
To svjedočenje posvećenoga života prvi je i najvažniji apostolat na koji su pozvane sve posvećene sestre i braća.

V. Karizma i uključenost u mjesnu Crkvu
Karizma za utemeljenje ustanove posvećenoga života je milost od Boga dana utemeljiteljima i utemeljiteljicama za rast svetosti u Crkvi, za njeno osposobljavanje glede poslanja i odgovora izazovima vremena. U svakoj ustanovi očituje se put za nasljedovanje Krista potpunom plemenitošću. Različitost karizmi među osobama i skupinama posvećenih u Crkvi stoga je znak neizmjerne Božje ljubavi i razlog radosti za Crkvu.
Obnova ustanova posvećenoga života započinje milošću Božjom i preispitivanjem njihova života i sadašnjeg djelovanja u svjetlu vlastite karizme, koja ne smije biti izvor napetosti između hijerarhije i posvećenih osoba.
Među poteškoćama s kojima smo se u bratskom duhu susreli, među ostalima je nužno uključenje zajednica i osoba posvećenoga života u mjesne Crkve.
Nauk o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora istaknuo je važnost mjesnih Crkava u kojima se očituje i ostvaruje opća Crkva. Svi posvećeni žive u mjesnim Crkvama.
Sinodski oci jasno su uočili kako je potreban napor da bi svi članovi mjesne Crkve priznavali i cijenili značenje nazočnosti posvećenoga života u toj Crkvi biskupa.

VI. Proročko značenje posvećenih
U suvremenoj uljudbi, uz bok čudesnom napretku znanosti, tehnike i najplemenitijih dostignuća u prilog ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, ostvarivanja slobode, jednakosti i pravedne autonomije, svrstavaju se žaljenja vrijedni ispadi koji, reklo bi se, označuju bolni povratak u divljaštvo.
Žene i muškarci koji su odlučili izbliza slijediti siromašnoga, čistog, i poslušnog Krista su – sa Crkvom i u Crkvi – proročki odgovor koji pred drugim ljudima, njihovom braćom, uprisutnjuje svjedočenje evanđeoskih vrijednosti koje svijet ili ne poznaje ili odbacuje.
Prorokovanje koje je utjelovljeno u vašem življenju, drage sestre i braćo, čini vaše posvećenje najboljim putem inkulturacije Evanđelja, jer nije samo temelj vjerodostojnosti životom potvrđene poruke, nego iskazivanje njegove snažne privlačnosti i mogućnosti da mu se osigura povlašteni i središnji prostor u životu.
Vaš primjer daje suvremenim ljudima sigurnost o suvremenoj valjanosti onih vrijednosti koje je Krist proglasio i koje vi koji ste posvećeni pretačete u svakodnevicu.
Bogatstvo i različitost kultura što ih vi unosite u posvećeni život čine vas sposobnijima za navještanje Evanđelja onima koji ga ne poznaju. Tako navodite braću na otkrivanje sjemenja Riječi u vlastitim kulturama, i popunjate u njima prazninu zbog ondje nepoznatih i neutjelovljenih kršćanskih vrijednosti. Ispravljate i usavršavate zajedničke načine mišljenja i ponašanja koji se ne mogu uskladiti s objavljenom vjerom. Obogaćujete dijalog i razumijevanje poruke znakovima i govorom razumljivim suvremenom čovjeku, i onda kad su izazov Objave ljudskome razumu te osobnom i zajedničarskom ljudskom životu.
Životnost evanđeoskih savjeta proziva kulturu u najsuvremenijoj krizi te muškarcima i ženama koje su žrtve razočaranja pruža uzorke po kojima je moguća preobrazba života.
To svjedočenje poziva ljude da u svom biću obnove sliku Božju koja je grijehom zamračena.
U sinodskoj skupštini pojavila se opravdana zabrinutost za siromaštvo, te su obnovljene evanđeoske veze povlaštenog opredjeljenja (preferencijalne opcije) za siromašne.
Posvećeni život je sam u sebi korjenito opredjeljenje za siromašnoga Krista. Posvećeni se u Kristu s ljubavlju poistovjećuje sa svima porobljenima, sa svima koji trpe. Proroštvo siromaštva ne iscrpljuje se prozivanjem potreba i nepravdi. Siromaštvo posvećene osobe navješta neiscrpna Kristova bogatstva.
Odricanje od bogatstva, od vlasti i krvnih veza poziva posvećenoga u samom njegovom biću na poslanje koje jača Kraljevstvo i širi mu međe.
Biti misionar, to za posvećenoga nije nešto što može izabrati ili ne izabrati. To je nalog koji izvire iz njegova suobličenja s Kristom. Poslušnost Ocu vodi posvećenoga da se sjedini s Kristom koji je poslan za spasenje svijeta. U Crkvi se posvećeni s njom sjedinjuje da bi pred svima svjedočio ljubav. Događa se da vlastita karizma određenih ustanova vodi posvećenoga izvan granica domovine i daleko od krvnih veza, ali samo biće posvećenoga pokreće njegov duh da molitvom i žrtvom poprati apostolska djela svoje braće.

VII. Poziv redovnicima i redovnicama istočnih Crkava
Vama, časni i ljubljeni redovnici i redovnice istočnih Crkava upućena je naša zahvalna misao. Vi za nas predstavljate neprekinutost redovničkoga života. Vaše monaške predaje imaju neprocjenjivu vrijednost za Crkvu Kristovu. Ta zajednička baština redovničkoga života, koja se i danas čuva u istočnim Crkvama, sama je u sebi svjedočenje već dosegnutog jedinstva.
Oci pustinjaci i monasi Istoka izrazili su onu “monašku duhovnost” koja se zatim proširila na Zapad. Ona se hrani božanskim štivom, bogoslužjem i neprekidnom molitvom te se živi u bratskoj ljubavi zajedničkoga života, u obraćenju srca, u odjeljenosti od svjetovnoga, u šutnji, u postu i dugim bdijenjima. Pustinjački život i u naše doba cvate oko samostana. Ta duhovna baština označila je kulture naroda o kojima je riječ, a istodobno se njima nadahnula.
Redovnicama i redovnicima istočnih katoličkih Crkava odajemo priznanje za često junačku povijest njihova svjedočenja u srcu Katoličke Crkve i molimo ih da ojačaju svoje monaške korijene napajajući se na izvorima Evanđelja i Svete predaje. Želimo da istočne katoličke Crkve obnove monaško iskustvo, prihvaćajući i vrednujući one klice koje u tom smislu u njima djeluju.
Pozorni na potrebe svojih naroda, vi ste svima koji vam se obraćaju u trenucima teškoća i sukoba posvjedočili na različite načine ljubav Crkve. To će se služenje nastaviti sve više se oslanjajući na traženje onoga što je jedino potrebno, u čemu je i smisao monaškoga života.
Uspostavite i jačajte bratski i iskreni dijalog upoznavanja i uzajamnosti s monasima i monahinjama pravoslavnih Crkava s kojima ste tako tijesno povezani u istom nasljedovanju Krista.

VIII. Žar nove evangelizacije
Uoči godine 2000. sva je Crkva pozvana na novo navještanje Evanđelja. Žene i muževi našega doba, osobito mladi naraštaji, imaju potrebu upoznati Radosnu vijest spasenja koje je u Isusu Kristu.
Biskupi i drugi sudionici Sinode jasno su uvidjeli da je posvećeni život osobito prikladan zauzeti važno mjesto u tom providnosnom zadatku i tako ostvariti novu evangelizaciju.
Zanimanje za ekumenski i međureligijski dijalog je jedna od žarkih želja koju ova Sinoda upravlja posvećenima u njihovim različitim zemljama. Svojim načinom življenja izražujete Božju blizinu i dobrotu, istinitost nade budućega života, snagu i mirotvornost ljubavi koju Bog ulijeva u vaša Srca da pobijedite moć zla i bol koja pogađa toliku našu braću.
Bez vašeg kontemplativnog života, bez vašeg siromaštva i djevičanstva, bez svjedočenja vaše radosne i osloboditeljske poslušnosti, bez sjaja vaše nesebične i djelotvorne ljubavi prema siromasima, Crkva bi izgubila veliki dio svoje moći navještanja Evanđelja, svoje sposobnosti pokazivanja vrednota spasenja i pomaganja ljudima da u svoja srca prihvate Boga te velike nade.

IX. U nadi
Gledajući prema trećem tisućljeću s posebnom se ljubavlju obraćamo mladima u nadi njihovog uvjerenoga i zanosnog prianjanja uz Isusa Krista, osobito u posvećenom životu. Oni mogu hrabro prenijeti evanđeosko blago budućem društvu. Vama, draga mladeži, koji volite snovati, pružamo ovu svoju nadu kao ono najbolje iz vaših snova.
Duh Sveti neće prestati upravljati svoju Crkvu novim i drevnim oblicima neiscrpne svetosti. Posvećeni je život u tijeku cijele crkvene povijesti bio živa prisutnost tog djelovanja Duha, kao povlašteni prostor potpune ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao svjedočenje božanskog nauma da od svega čovječanstva u civilizaciji ljubavi učini veliku obitelj djece Božje.
U ovoj međunarodnoj Godini obitelji polažemo svoju nadu u Blaženu Djevicu Mariju, prvu učenicu i majku svih učenika, uzor čvrstoće i ustrajnosti u nasljedovanju Kristovu sve do križa. Djevica Marija je prauzorak posvećenoga života, jer je majka koja prihvaća, sluša, posreduje i slaveći u srcu promatra svoga Gospodina. Nju molimo za sve članove posvećenoga života, da ona, kao majka naša, štiti, ohrabruje i obnavlja sve zajednice posvećenoga života u Crkvi.