Zagreb, (IKA) – Župa Gospe Lurdske u Zagrebu svečano je u četvrtak 11. veljače proslavila svetkovinu svoje nebeske zaštitnice. Središnje euharistijsko slavlje u zajedništvu s dvadesetak svećenika Maksimirsko-trnjanskoga dekanata predvođenima dekanom preč. Josipom Golubićem, predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Izražavajući radost što je i ove godine u prigodi svetkovine u toj župi, rekao je kako svetište u srcu našega Zagreba “nije smješteno uz rijeku Savu, ali je na rijeci ljudskih života, gdje nam je potrebna Božja prisutnost i Marijin zagovor protiv raznih bujica, protiv bolesti i tjeskoba naše suvremenosti.”
Nakon devet dana priprave, osluškivanja Božje riječi, preispitivanja i poticaja, slavlja sakramenata pomirenja i bolesničkoga pomazanja, večeras smo došli zahvaliti, pjevati, prinijeti svoje živote i živote svojih bližnjih Božjemu milosrđu i Marijinoj nježnosti. To molimo osobito za sve bolesne i za njihove obitelji, kao i za one koji se za njih brinu: za liječnike, za medicinske sestre i tehničare, za svo medicinsko osoblje, za njegovatelje i njegovateljice, za znanstvenike i u društvu odgovorne osobe koje ublažuju boli i očituju brižnost za njih, rekao je biskup Šaško.
Homiliju je počeo osvrtom na misno evanđelje (Iv 5, 1-9), posebno ukazujući na bolnu rečenicu za tadašnje i današnje društvo: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba.” Pojasnio je kako je u izvorniku Evanđelje još dramatičnije, jer je doslovno zapisano: “Gospodine, nemam čovjeka”, a to je rečenica koja obuhvaća mnoge osamljene, umiruće, beznadne, odbačene ljude, kako stare, tako i mlade, čak i djecu. Tako suvremeno društvo može s pravom reći da puno toga ima, ali prečesto nema čovjeka, nema ljudskosti. A najčešće je upravo tako: kada imamo nečega previše, čovjeka ima premalo. I bolesnik iz Evanđelja vjerojatno je u početku bolesti imao ljude koji su ga pohodili, došli pogledati; netko od rodbine, poneki ustrajniji prijatelj. No, osamljenost je postajala većom. Možemo se pitati što je sve pridonijelo toj osamljenosti. Je li to puki prolazak vremena, nove brige u životima ljudi, okolnosti koje su stvorile nove poteškoće, ili pak nelagoda što mu se ionako ne može pomoći.
Kada se susretnemo s teškim bolestima bližnjih i kada osjećamo bespomoćnost da otklonimo bolest, nalazimo se u kušnji da odustanemo i od blizine. Utjeha izgubi snagu, samima sebi djelujemo neuvjerljivi, a ponor osamljenosti i udaljenosti sve je dublji. Isus bolesniku pokazuje sućut, te mu postavlja nama možda neobično pitanje: “Želiš li ozdraviti?” Neobično nam je, jer mi u bolesniku najčešće vidimo bolest, a previđamo cjelinu ljudskosti: sa svojim dvojbama i nesigurnostima, s razočaranjima glede života i ponašanja ljudi, s njegovim čežnjama, naglasio je biskup, te posvijestio kako je Isusovo pitanje upućeno “svakomu čovjeku, jer se u njemu Bog dodiruje svakoga od nas. U njemu se dodiruju nebo i zemlja, Božja ljubav i milosrđe ulaze u svijet ispunjen bolestima i gorčinama”. Isus želi da izađemo iz svoga beznađa i samoće; postao je čovjek da svaki čovjek ima nekoga, da ima čovjeka i da budemo ljudi jedni prema drugima”.
Propovjednik je zatim ukazao na znakovitost mjesta susreta Isusa i bolesnika. Unatoč nazivu Betzata, što znači “Kuća milosrđa” iz riječi ovoga bolesnika zaključujemo da je i tamo vladao zakon jačega: tko je prvi, taj pobjeđuje; tko ima nekoga, dolazi do uspjeha. Taj je čovjek bio bez ozbiljnih mogućnosti da dobije tu trku. Ali nije izgubio nadu, mada je očitovao svoju tužaljku koja ima okus optužbe protiv nepravednoga svijeta, s gorčinom koje vjerojatno ni Bog nije bio pošteđen. Takvo gorko iskustvo dijele ljudi koji se, nažalost i u našim kršćanskim zajednicama, osjećaju gurnutima u stranu, daleko ne samo od udobnosti i pogodnosti života, nego i od prihvaćenosti, iskušavani raznim potrebama. Uvijek je potrebno naći prostora i dopustiti im izreći njihovu potrebu. Za to ima prostora u ovoj Svetoj godini milosrđa. Ona je poput ove Kuće milosrđa u kojoj se uzbiba voda, što je slika Božje prisutnosti, rekao je biskup.
Govoreći o svetkovini Gospe Lurdske, istaknuo je kako je to odgovor na potrebu čovjeka, jer “u susretu s događanjima koja nam je posredovala Blažena Djevica Marija po svetoj Bernardici možemo otkriti ljepotu prisutnosti”. Naime, iz tih viđenja nemamo puno riječi; ne postoje duboke razradbe teoloških postavki, niti pastoralne strategije, niti sukobljavanja mišljenja. Postoji tek jednostavna djevojčica, neočekivana prisutnost i privlačnost, nekoliko riječi koje zbunjuju, nevjerica ljudi oko nje i duboka istina koja vodi do radosti, baš tamo gdje se čini da je radost prognana. U današnjemu svijetu, u kojemu se Božja prisutnost čini nevjerojatnom ili nepoželjnom, Lurd upozorava da ljudsko iskustvo ne obuhvaća svijet; da zemlja, bez Boga, ne može dati odgovore na bitna pitanja o životu; da se ni postanak svijeta, ni ljudski životi, njihov početak ni završetak bez vjere u Boga ne mogu obuhvatiti, rekao je propovjednik, te podsjetio kako je Lurd donio dva otvorena prostora: onaj u stijeni koja sjaji Marijinom ljepotom i nebeskom spoznajom, te onaj u zemlji iz kojeg je provrela voda, da bi nam darovala ozdravljenje. Prva je otvorenost slika Božjega Duha koji se očitovao u Marijinu začeću, u njezinu prihvaćanju dolaska Božjega Sina, a drugi otvoreni prostor je slika krštenja, u kojemu kršćani ozdravljaju od grijeha i u kojemu smo preporođeni na novi život. To potvrđuju Marijine riječi o vodi i travi, čiju prljavštinu preobražava vjera.
Biskup se posebno osvrnuo na duhovnu oporuku sv. Bernardice u kojoj za sve zahvaljuje Bogu i Majci Božjoj. Naročito je dirljivo kad zahvaljuje za nevolje od najranije dobi, kada je – kako kaže – bila višak koji treba prehraniti; kada zahvaljuje za nanesene nepravde i uvrede, za klevete, za sarkazme i ironije; za svoju bolest, za one koji su ju smatrali ludom, za one koji su ju držali lažljivicom i koristoljubnom. Koliko je samo poniznosti potrebno da se napiše ono što je ona napisala za sebe: da je bila najveća neznalica i da je postojala neka djevojčica koja bi bila veća neznalica, ignorant od nje, da bi Marija izabrala nju. “Ta poniznost je put do ozdravljenja čovjeka u našemu svijetu u kojemu se toliki drže važnima, pametnima, sposobnima. A u konačnici smo Božja stvorenja koja trebaju druge ljude, kojima je potreban Bog da bi bio sretan i drugi čovjek, da bi mogao uistinu biti čovjek. I ništa više”, istaknuo je biskup Šaško.
Blažena Djevica Marija, kao Majka čovječanstva, uči nas čovještvu. Majka prepoznaje što nam nedostaje. Prva potreba je prepoznavanje Božje prisutnosti, druga je za poštovanjem svoje stvorenosti koja se ne događa u oholosti. Oholost i umišljenost čovjeka na zemlju donosi ružnoću, prljavštinu; ona uništava čovjeka i stvoreni svijet, zemlju koju bezobzirno uništavamo. Treća je potreba za ljubavlju, prihvaćanjem i milosrđem. U tome nastaje novi čovjek, kojemu je dano hraniti se besmrtnošću i gledati nebo. Novi čovjek je euharistijski čovjek, rekao je biskup Šaško. Zaključio je riječima da “ovo slavlje svjedoči da u ovoj župnoj zajednici, da u vjeri vjernika ‘ima čovjeka’; da ovdje brižnošću otaca franjevaca živi prisutnost u molitvi i djelima ljubavi; da Duh ne prestaje dodirivati vodu koja preobražava i ozdravlja ponajprije srca; da ‘ima čovjeka’ u ljudskosti koja izvire s Kristova oltara na kojemu se blaguje vječnost”.
Nakon popričesne molitve predvoditelju slavlja zahvalio je uime župne i samostanske zajednice gvardijan fra Mate Matić. Zahvalio je i predvoditeljima devetnice o. Marku Glogoviću, fra Šimunu Bilokapiću i rektoru zagrebačke katedrale preč. Josipu Kuhtiću, te župnim zborovima.