Središnje euharistijsko slavlje predslavio je župnik fra Ivan M. Lotar, a prigodnu homiliju održao je trajni đakon Zagrebačke nadbiskupije Ratko Podvorac, izvijestili su iz Župe sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku.

Na početku euharistijskoga slavlja župnik fra Ivan pozdravio je okupljene vjernike, goste i hodočasnike te zahvalio svima koji su svojim radom, molitvom i različitim oblicima služenja pridonijeli pripremi i dostojanstvu župne svetkovine. Osobitu zahvalnost uputio je zboru sastavljenom od pjevača iz Župe sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, zbora sv. Klare iz Mikulića, Župe sv. Mirka u Šestinama te domaćih pjevača, koji je pod ravnanjem dirigenta Ivana Madunića svojim pjevanjem pridonio svečanosti liturgijskoga slavlja.

Zahvalio je također bogoslovima i ministrantima na služenju kod oltara, kao i svima koji su sudjelovali u uređenju prostora, osobito onima koji su svojim trudom i kreativnošću uredili vanjski oltar na kojemu je slavljena svečana euharistija.

Proslavi je prethodila trodnevna duhovna priprava koju su predvodili fra Pero Džida, fra Filip Pušić i fra Zlatko Vlahek. Tijekom trodnevnice župljani su se okupljali oko oltara i, nadahnuti primjerom svoga zaštitnika, promišljali o kršćanskom pozivu na vjernost Bogu, služenje bližnjima i darivanje vlastitoga života kako bi sama svetkovina postala poticaj na obnovljeno življenje Evanđelja u svakodnevici.

U homiliji je đakon Ratko Podvorac život i svetost sv. Maksimilijana Kolbea promatrao u svjetlu najveće zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Osvrnuvši se na starozavjetni kontekst i mnoštvo vjerskih propisa i zapovijedi koje je pobožni Židov bio pozvan obdržavati, podsjetio je na evanđeoski trenutak u kojemu farizeji iskušavaju Isusa pitanjem o tome koja je zapovijed najveća. Isusov odgovor – ljubiti Boga svim srcem, dušom i umom te bližnjega kao samoga sebe – ne dokida Zakon, nego ga ispunjava i dovodi do njegova vrhunca. Upravo je tu zapovijed, naglasio je đakon Podvorac, sv. Maksimilijan Kolbe živio do krajnjih granica, darovavši u Auschwitzu vlastiti život umjesto Franciszeka Gajowniczeka, supruga i oca obitelji.

Njegova smrt stoga nije bila izdvojeni herojski čin bez povezanosti s ostatkom njegova života, nego konačni plod dugogodišnjega predanja Bogu, Bezgrešnoj i bližnjemu. Đakon je pritom istaknuo kako se sv. Maksimilijana ne bi smjelo promatrati samo kroz niz dojmljivih biografskih činjenica: kao vizionara, iznimno sposobnog organizatora i poduzetnika, misionara te čovjeka koji je među prvima prepoznao mogućnosti suvremenih sredstava društvenoga priopćavanja za naviještanje Radosne vijesti. Sve je to bilo važno, ali nije bilo samo sebi svrhom. U središtu njegova života nalazilo se bezuvjetno predanje Bezgrešnoj i želja da upravo po Mariji sve više pripada Kristu.

Nadovezujući se na misao sv. Bernardice Soubirous, koju su više od izvanrednih viđenja i ekstaza zanimali svakodnevni napori svetaca u nadvladavanju vlastitih slabosti i mana, đakon Podvorac pozvao je okupljene da i Maksimilijanovu svetost promatraju iz te perspektive. Ono što ga je učinilo svetim nije bila samo veličina projekata koje je ostvario niti dramatičnost njegove mučeničke smrti, nego svakodnevna borba da cijeli svoj život, sa svojim sposobnostima i slabostima, potpuno povjeri Bezgrešnoj.

Pripremajući se za homiliju, đakon je, kako je kazao, ponovno posegnuo za izvornim Maksimilijanovim razmišljanjima sabranima u dvjema knjigama njegovih Spisa. U njima je prepoznao svojevrsnu Kolbeovu „formulu uspjeha“: sve činiti s Bezgrešnom, a ono što čovjek sam više ne može riješiti potpuno povjeriti Njoj. Svaki problem koji bi mu se činio nerješivim Maksimilijan je predavao Mariji, vjerujući da će ga ona voditi prema Kristu i prema onome što je Božja volja.

Takvo povjerenje nije ga udaljavalo od stvarnosti, nego mu je davalo snagu da u Njoj djeluje još odvažnije. Marijina ljubav prema Isusu oblikovala je i Maksimilijanovu ljubav prema čovjeku te ga osposobila da i usred logorskoga užasa ostane čovjek nade. Ondje gdje su vladali poniženje, glad, nasilje i smrt, on je molitvom, pjesmom i riječima ohrabrenja unosio drukčiju logiku – logiku Evanđelja i ljubavi koja se ne povlači pred zlom.

Rajmund Kolbe rođen je 1894. godine u poljskom gradu Zduńskoj Woli, a stupivši u Red manje braće konventualaca primio je ime Maksimilijan Marija. Bio je neumorni promicatelj pobožnosti prema Bezgrešnoj, utemeljitelj Vojske Bezgrešne, misionar i apostol suvremenih sredstava društvenoga priopćavanja. Osnovao je veliko samostansko i izdavačko središte Niepokalanów u Poljskoj, a djelovao je i kao misionar u Japanu. Nakon njemačke okupacije Poljske pomagao je progonjenima, među kojima su bili i brojni Židovi.

Uhićen je i odveden u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je nosio logoraški broj 16670. Kada su logorski čuvari kao odmazdu osudili desetoricu zatvorenika na smrt glađu, fra Maksimilijan dobrovoljno se ponudio da zauzme mjesto Franciszeka Gajowniczeka. U bunkeru gladi molitvom je hrabrio ostale osuđenike, a nakon dva tjedna usmrćen je injekcijom 14. kolovoza 1941. godine, uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, kojoj je tijekom cijeloga života iskazivao osobitu ljubav i pobožnost. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1971. godine, a papa Ivan Pavao II. svetim 10. listopada 1982., nazvavši ga mučenikom ljubavi. Kanonizaciji je nazočio i Franciszek Gajowniczek, čovjek kojemu je Kolbe svojom žrtvom spasio život.

Župa sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku osnovana je 31. srpnja 1980. odvajanjem dijelova župa sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i sv. Mirka u Šestinama, a samostalno djeluje od 31. siječnja 1983. godine. Uprava župe povjerena je 11. prosinca 1982. franjevcima konventualcima, koji otada trajno pastoralno skrbe za tu zajednicu. Tako je župa uoči ovogodišnje proslave navršila 46 godina od svojega osnutka, dok franjevci konventualci o zajednici pastoralno skrbe već više od četiri desetljeća. Do izgradnje župne crkve bogoslužja su se slavila u obližnjoj kapeli otaca monfortanaca, a današnja župna crkva sagrađena je 1993. godine te ju je 5. lipnja iste godine blagoslovio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Na samom kraju svete mise, na poticaj župnika fra Ivana M. Lotara, đakon Podvorac s okupljenim je vjernicima podijelio i osobno svjedočanstvo o ulozi Blažene Djevice Marije u vlastitom životu i pozivu. Posvjedočio je kako je u dvjema osobito teškim životnim situacijama, povezanima s bolešću i rješavanjem stambenoga pitanja svoje obitelji, iskusio snažnu pomoć i zagovor Majke Božje. Govoreći o molitvi pompejske devetnice i hodočašću u Mariju Bistricu, opisao je kako su se okolnosti koje su se ljudski činile gotovo nerješivima postupno razriješile te kako je upravo u tim iskustvima još dublje upoznao snagu povjerenja i predanja Gospi. Njegovo osobno svjedočanstvo snažno se nadovezalo na poruku homilije i Kolbeovu životnu duhovnost: ono što čovjek više ne može nositi vlastitim snagama može s pouzdanjem predati Bezgrešnoj, dopuštajući joj da ga vodi prema Kristu.

Nakon završetka svete mise slavlje se nastavilo u ozračju zajedništva, uz druženje, razgovor i pjesmu. Ovogodišnje Maksimilijanovo slavlje još je jednom pokazalo koliko župna svetkovina može postati susret cijele zajednice, prijatelja župe i vjernika iz susjednih župa. Zajedničko sudjelovanje tolikih ljudi – od pjevača, bogoslova i ministranata do onih koji su uređivali prostor, pripremali slavlje i posluživali nakon svete mise – bilo je vidljiv znak zajedništva koje se ne gradi samo riječima, nego spremnošću svakoga da daruje dio svojega vremena, sposobnosti i ljubavi.

Proslava župnoga zaštitnika bila je stoga poziv svim okupljenima da Kolbeov primjer ne ostane tek uspomena na jedan izniman čin iz prošlosti. Njegov život pokazuje da se svetost oblikuje mnogo prije velikih trenutaka: u svakodnevnom predanju Bogu, u nadvladavanju vlastitih slabosti, u povjerenju Bezgrešnoj, u otvorenosti potrebama bližnjih i u spremnosti da se vjera pretvori u konkretno služenje. Upravo je takav život omogućio sv. Maksimilijanu da u času najveće kušnje učini ono za što se cijeloga života pripremao – položi vlastiti život za drugoga i tako do kraja ostvari zapovijed ljubavi, izvijestili su iz Župe sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku.