Podvinje/Vranovci, (IKA/TU) – Na mjesnome groblju u Vranovcima, župa Podvinje (Slavonski Brod) u subotu 19. prosinca održan je ukop vlč. Stjepana Barišića, svećenika Srijemske biskupije, župnika župe Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu i upravitelja Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske, koji je iznenada preminuo u srijedu 16. prosinca u Petrovaradinu u 65. godini života i 38. godini svećeništva.
Sprovodnim obredima prethodilo je molitveno bdjenje i misa ispraćaja u petak 18. prosinca župnoj crkvi Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu. Iste večeri bilo je bdjenje u filijalnoj crkvi Svetog Josipa u Bukovlju, te neposredno prije ukopa, ispraćaj i misa u župnoj crkvi Svetog Antuna Padovanskog u Podvinju. Pred brojnim okupljenim vjernicima iz župe Podvinje i susjednih župa Slavonskobrodskoga dekanata, ali i iz Petrovaradina, misu je predvodio srijemski biskup Đuro Gašparović, u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom Beogradske nadbiskupije Stanislavom Hočevarom, đakovačko osječkim nadbiskupom metropolitom Đurom Hranićem te još 40-ak svećenika iz župa s područja te tri (nad)biskupije.
Srce svećenika Stjepana prestalo je kucati dok se pripremao za susret s vjernicima u božićnoj ispovijedi u petrovaradinskoj župi Uzvišenja svetog Križa u kojoj je posljednjih pet godina bio na službi župnika. Prethodno je 32 godine proveo na nekoliko službi u Beogradskoj nadbiskupiji, u čijoj je katedrali Krista Kralja u Beogradu i zaređen za svećenika 22. veljače 1978. Zahvaljujući Gospodinu za život, neumorni rad i požrtvovnost koje je vlč. Stjepan ugradio i u Beogradsku i u Srijemsku biskupiju, biskup Gašparović kazao je kako “sva dobra djela i napore što ih je vlč. Stjepan postigao tijekom svog života i svećeništva smrt ne može obezvrijediti niti razoriti”. “Isus se okrenuo prema onima koji su u svoj život prihvatili vjeru u Milosrdnog Oca. Takvu vjeru svjedočio je i naš pokojni Stjepan, prihvaćajući sve što dolazi iz Božje ruke… ‘Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene’, poručuje nam Isus, a to znači biti pripravan u svakome trenutku ovozemaljskog života ne znajući kada će Gospodin doći. Upaljene svjetiljke znače iščekivanje, a svjetiljke su djela dobra koja svuda svijetle, koja ne možemo stvoriti, dakle samo sjedeći i čekajući kad ćemo otići s ovoga svijeta, djela koja možemo stvoriti samo radeći. To je znao i pokojni Stjepan. Zato nam je nastojati činiti što više dobrih djela, što više susreta i razgovora jednih s drugima, međusobne utjehe i poticaja”, istaknuo je u prigodnoj homiliji mons. Gašparović.
Nakon euharistije od vlč. Stjepana Barišića biranim se riječima oprostio i nadbiskup Hranić, podsjetivši na niz godina teškog ali ustrajnoga pastirskog i pastoralnoga rada koji je pokojni Stjepan kao svećenik na više službi povodio u Beogradskoj nadbiskupiji, za koju je ustvrdio da je izrazito zahtjevno misionarsko područje u kojoj je opstati svećenik zaista veliki izazov. “Puno je lakše svećenikom postati nego opstati, ustrajati i u potpunosti biti predan Bogu, biti nazirej Božji kako čitasmo u Knjizi Sudaca. Upravo snagom te vjere vlč. Stjepan je od najranije dobi postajao i bio nazirej Božji. Činio je uistinu sve što je mogao. S toliko se zanosa i ljubavi posvetio svetištu Gospe Tekijske i već dvije godine ustrajno radio na pripremama za veliku proslavu 300. obljetnice svetišta, u Godini milosrđa. Doista, otišao je prerano”, rekao je uz ostalo nadbiskup Hranić, potičući vjernike neka mole i za dušu svećenika Stjepana, ali i za nova duhovna zvanja, nove svećenike, redovnike, redovnice…
Nakon mise u crkvi u Podvinju, pogrebna povorka uputila se prema groblju u Vranovcima, gdje je sprovodne obrede predvodio nadbiskup Hočevar, izražavajući u ime svih katoličkih, ali i pravoslavnih, vjernika Beogradske nadbiskupije, ponajprije obitelji pokojnog Stjepana, bratu Ivanu i sestri Mandi, te vjernicima i župljanima jedinstvo u nadi, molitvi i ljubavi. Zahvalio je i Đakovačko osječkoj nadbiskupiji koja je svoga sina Stjepana dala na svećeničko zaređenje, a potom i 33 godine njegova djelovanja u beogradskoj nadbiskupiji. “Mi biskupi, okupljeni te srijede 16. prosinca, nismo mogli ni zamisliti da će nas vlč. Stjepan tog poslijepodneva ovako iznenaditi svojim odlaskom, kao što nas je volio počesto, ali pozitivno iznenađivati. Bio je svjestan da ga je Bog u svojoj originalnoj ljubavi stvorio, i živio je tu originalnost. Volio je povijest, puno je istraživao. Prilikom razgovora oko pripreme za gradnju crkve u Smederevu u kojoj je bio župnik, imao je toliko pitanja, tražeći objektivnu povijest i Božje tragove vodstva svijeta i Crkve. Hvala mu na tome, jer je osjećao živo da kao katolički svećenik mora biti otvoren svoj istini Božjoj, poslanju Crkve i zadaći čovječanstva. Imao je nevjerojatnu snagu dijaloga, mnogi su u njemu otkrivali put dijaloga i zajedništva, suživota s Bogom u molitvi. Dragi Stjepane, možda bi tko mogao i preispitivati razloge tvog prelaska u Srijemsku biskupiju, ali duboko u srcu želio si biti bliže svojoj rodnoj nadbiskupiji, svojoj rodnoj grudi, svima koji su ti posebno u životu pomogli. To smo i mi u Beogradu osjećali. Uvjeren sam da ovaj tvoj odlazak nije prekid, nego naprotiv početak našeg još dubljeg i intenzivnijeg suživota u kojemu ćeš nam s neba pomagati krijepiti vjeru, nadu i ljubav”, rekao je mons. Hočevar.
Uime vjernika i župljana iz Petrovaradina, dirljivim riječima se okupljenima, ali i vlč. Stjepanu, obratio njegov prvi i najbliži župni suradnik i prijatelj Petar Pifat.
Vlč. Stjepan Barišić rođen je 10. veljače 1951. godine u Vranovcima, kod Slavonskog Broda. U Zagrebu pak pohađa Klasičnu vjersku gimnaziju, kao klerik đakovačko bosanske biskupije, a maturira u Đakovu godine 1970. Po povratku iz vojske upisuje bogosloviju 1972. godine, a 22. veljače 1978. zaređen je za svećenika u katedrali Krista Kralja, u kojoj obnaša i službu župnog vikara do 1980. Potom postaje župnikom u Kraljevu do 1986. kada prelazi na službu župnika u Ravnu Reku. Od 1987. do 1988. bio je župnik u Boru i Zaječaru, a potom narednih deset godina na službi župnika u Smederevu, gdje je unatoč velikim poteškoćama, zabranama, čak i prijetnjama zatvorom, uspio sagraditi novu crkvu. Župnikom u Beogradu u konkatedrali Krista Kralja postaje 2008. i ostaje do 2010. kada je zatražio inkardinaciju i prelazi u Srijemsku biskupiju u kojoj je imenovan župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu. Povjereno mu je na upravljanje i biskupijsko svetište Gospe Tekijske, te se u posljednje tri godine zauzimao za proslavu 300 godina tog svetišta. Dvije je godine marljivo i predano radio na pripremama i organizaciji proslave.