Zagreb, (IKA) – Uz 16. obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana misu zadušnicu u četvrtak 10. prosinca u župnoj crkvi Svete Mati slobode na zagrebačkom Jarunu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Spomenuvši Ivana Krstitelja u homiliji je kazao da su njega prepoznali oni koji su ga voljeli, ali i njegovi neprijatelji, to se i danas prepoznaje kod onih koji ne traže povlastice za sebe, nego dobro bližnjih i svoga naroda. Svatko tko je istinski velik odiše ljepotom i teretom proroštva. I hrvatski su ljudi tu odliku proroštva, čovjeka na radosnome i bolnome pragu naše povijesti, koji je imao hrabrosti stati uz istinu, izgovoriti ju i ponavljati svojim djelima, dok nije zatitrala u srcima cijeloga naroda, prepoznali u pokojnome Predsjedniku. U godinama koje su slijedile vidjelo se da mu je stalo, da voli, da – uz sve ljudske slabosti – nastoji oko dobra, istaknuo je biskup. “I ne samo da je po redoslijedu stvari bio prvi predsjednik, nego je dobio puno važniji pridjev, veći od svih odlikovanja, od priznanja i titula. On je svojemu narodu bio njegov predsjednik. Franjo Tuđman ostao je naš predsjednik u širini hrvatske duše”.
I upravo to troje postalo je osporavanim znakom: da je imao u sebi dar i dah državničkoga proroštva; da je bio prvi i da je bio naš. Ako s današnjim odmakom pozorno razmotrimo, vidjet ćemo da se i za vrijeme njegova života, a osobito nakon njegove smrti, to troje željelo izbrisati. Time je trebao nestati i spomen. “No, ranjavajući takvoga čovjeka, ne može se bez rana ostaviti narod”, rekao je biskup. O pokojnome Predsjedniku puno je govoreno i pisano, još su živi ljudi koji o detaljima iz njegova života znaju jako puno; suradnici koji ga poznaju u raznim okolnostima. Ima puno tumača, dobronamjernih i zlonamjernih; ima dovoljno dokumenata, ali spomen živi po ljudima i naročito – po njihovim suzama.
Nažalost, nakon smrti predsjednika Tuđmana, htjeli su nas uvjeriti da politika ne treba osjećaja, da su suze državnika slabost. Ali smo brzo uvidjeli da se iza takvoga stava nalazi nevjerodostojnost kojoj je cilj oslabiti oduševljenje. I oni koji su htjeli izbrisati spomen na prvoga hrvatskog predsjednika, zamijeniti ga svojim “veličinama”, ostat će poznati samo po tome pokušaju, dajući još veće značenje onomu koga su htjeli poniziti. Razumljivo je da je tako, jer to čine ljudi za koje se ne zna do čega im je stalo, što im je vrijedno, za što žive i za što umiru. Na njih se neće protegnuti taj govorljivi pridjev – naš. Dah proroštva se smrću ne gasi. On ostaje u zajednici vjere, da bismo bolje vidjeli događaje pred sobom, istaknuo je biskup Šaško.
U godinama nakon smrti pokojnoga Predsjednika vjerujem da je najveći gubitak upravo oduševljenje. Toga nam treba i zato ne smijemo previdjeti nas pred Kristom koji je svladao zadnjega neprijatelja; zato razumijemo život pred zidom s imenima naših pokojnih branitelja u odrazu lica živih branitelja. Njihovi nam životi govore o oduševljenju. Zato nemojmo samo njima prepustiti otajstvo suza, nego se pitajmo što to smatramo našim toliko da se istinski radujemo ili da nas stegne u grlu, pozvao je biskup Šaško, pozvavši na molitvu za novo oduševljenje hrvatskoga naroda.