Zagreb, (IKA) – Predstavljajući knjige Josipa Turčinovića u sklopu Znanstvenog kolokvija “O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića” 4. prosinca u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu nastojalo se ukazati na teologiju Josipa Turčinovića. To je ujedno bio i prvi pokušaj da se Turčinovićeva teološka misao usustavi.
Dr. Stjepan Brebrić dao je osvrt na knjigu “Odjeci vjere” kojom se stavlja naglasak na način i oblike vjere. Oni su prisutni i djelotvorni u svim prostorima koji su ispunjeni Božjim duhom po čovještvu Isusa Krista i njegove braće, po čovještvu svake osobe koja je uzvjerovala Objavitelju Milosrdnom Ocu. Ti načini i oblici uvijek postoje u kršćanskoj zajednici, oni su nekad više, nekad manje u skladu s onime što je bliže Isusovu evanđeoskom prauzoru ozbiljenja tih načina i oblika. Mislim da je to nešto što treba potražiti u tekstovima koji su sabrani u tekstovima u drugom svesku izabranih spisa Josipa Turčinovića. Tražeći to, tražili bismo jednu konstantu koja je u svakom vremenu kršćanskog življenja i svjedočenja vjere također provjerena djelom izvora, a na poticajan način vidljiva iz Josipovih tekstova, rekao je. U tom je vidu naglasio kako se kršćanstvo ne može odvojiti od kulture, a kultura od umjetnosti. Stvaralaštvo i kultura kršćanstva razlog su tog jedinstva, koji se temelji na jedinstvu zajedništva vjere. Mjesto gdje se u svom izvorištu susreću vjera, kultura i umjetnost jesu osoba i zajednica, kršćani kao pojedinci u zajedništvu vjere svoje Crkve, rekao je Brebrić, te citirao riječi prof. Kušara iz predgovora knjige u kojem se naglašava da angažman Josipa Turčinovića u krilu Crkve u ondašnjem društvu ima svoju specifičnu formu: srast vjere i kulture u skladnu cjelinu. Angažman o kojem je tu riječ pobliže se opisuje između ostalim isticanjem Josipove crkvenosti. Jer, upravo je crkvenost obveza stvaranja i prisutnosti ondje gdje je čovjek ujedno ograničeno i nedovršeno biće i gdje je nadnaravan, superioran svakoj mogućoj ograničenosti, pa i vlastitoj, jer je u naravi i milosti slika i dijete Božje. Tu je i prepoznatljivo mjesto teologije, koju Josip ponekad naziva “teologijom stvarnosti”, misleći pritom na teologiju “koja se bavi bitnim ljudskim pitanjima u ozračju dijaloške otvorenosti, tolerantnosti i širine s time da je naglasak uvijek na onome što promiče humanije odnose među ljudima bez obzira na njihova ostala pripadanja”.
Prof. dr. Stjepan Kušar dao je osvrt na knjigu “Misao vjere”. Uvodno je naglasio kako on ne spada u one koji su imali sreću poznavati Turčinovića bilo kao svećenika, profesora, urednika, pa je stoga njegovo poznavanje knjiško. Riječ je o kvalitetnoj misli, koja je ne samo domišljena, već i proživljena. Turčinovića je nemoguće razumjeti, ako ga se ne razumije cjelovito, tj. koliko je to ljudski moguće ostvariti skladu riječi, djela, postupka, ponašanja i cijele aktivnosti. Po mom mišljenju on je jedan od rijetkih ljudi gdje se ta usklađenost doista može “rukama hvatati”, rekao je.
Osvrnuo se i na izvore, koji su “više nego skromni kad govorimo o pisanom opsegu”. Od akademskih pisanih tekstova to su dvije knjige i nekoliko znanstvenih članaka koji se uglavnom bave tematikom iz povijesti teologije. Tu su i tri knjige njegovih teoloških propovijedi i nagovori pod naslovom “Glas iz Ranjenog”, treća skupina su intervju u novinama i časopisima koji su sakupljeni u svesku “Odjeci vjere”, četvrtu skupinu čini nekoliko tekstova literarnog i literarno-kritičkog karaktera. Kušar je kao zanimljivost istaknuo da je Turčinović pisao priče o mami Bari, majci prof. Goluba. Tu dolazi sposobnost ne samo književnog izražavanja, nego uživljenost u svijet podravske žene i majke jednog Istrijana.
Govoreći o njegovoj teološkoj misli, rekao je, kako se ne radi o teoriji teologije, već o praksi teologije. Teologija nije samo teorija o Bogu, čovjeku i stvaranju, to je praksa mišljenja koja se ukorjenjuje u djelovanju i u njemu crpi snagu za nove poticaje. Koliko god se dizala u apstrakciju, teologija nikad, ako je teologija, ne gubi kontakt sa zemljom. Stoga teolog mora praktično razmišljati, a to znači izreći misao da čovjeka potakne da drukčije misli, svoj misaoni status. Dakle, to je već praksa kad se pokuša drukčije misliti, a onda slijedi praksa koja slijedi u međuljudskom odnosu i javnosti, podsjetio je. Za Josipa Turčinovića vjera je religiozni stav u kojem je odlučujuće to da se subjekt budi, te se bitno ostvaruje prema transcendentnom. Ukoliko je vjera religiozni stav, onda je taj transcendentni netko tko se čovjeku priopćio. Pritom je čovjekov vlastiti poziv i ostvarenje nešto što se nužno i neizbježno pokazuje “kao samoporađanje, iskoračenje u nešto gdje je kriterij za istinitost ili autentičnost toga u probuđenosti savjesti, i u njezinu ostvarivanju, pretvaranju u čin, u postupanju po savjesti na svim područjima života, a preduvjet za to je sloboda”, citirao je Turčinovićeve riječi, te pojasnio kako se “vjerovati može u slobodi, za slobodu i to je nova sloboda za koju sv. Pavao reče ‘Da nas je za nju Krist oslobodio'”.
Kušar je istaknuo kako je za Turčinovića čovjek stvaralac koji stvara novu formu života koja je inspirirana evanđeljem da se usudi biti drukčiji, biti kršćanin to znači razmišljati i govoriti iz vjere, to je njegova pozicija, te je na jedinstven način predstavljena u njegovim tekstovima. Turčinović se ne gubi u putokazima prema vjeri, “on je u vjeri, razmišlja o vjeri i govori iz vjere”, to je njegova pozicija koja je na jedinstven način predstavljena u njegovim tekstovima. Njega ne zanima teologija u apstraktnom smislu, već teologija ukoliko je u Crkvi kao zajednici vjernika promišljena. Ta crkvenost Turčinovićeve teologije ne zaboravlja temelje u Isusu Kristu i Bogu, ali ide dalje i nastoji doumiti kakva bi forma odnosa trebala biti u svom tom šarolikom svijetu kršćanstva gdje postoje katolici, pravoslavni, razne protestantske crkvene zajednice. Tu smo u području ekumenizma. Dakle, ukoliko je Bog takvo zajedništvo koje nam se daje naslutiti u Isusu Kristu, oni koji se pozivaju na Njega ne mogu biti takvi kao da se ne pozivaju na njega, jer ih to obvezuje na nešto, rekao je Kušar.
Nastavljajući promišljati teologiju Josipa Turčinovića, Kušar je naglasio kako je “teologija javnosti okrenuto lice vjere, teologija je javno lice vjere. Teologija je intelektualnoj javnosti okrenuto lice vjere. Intelektualnost vjere kod Turčinovića ide u smjeru koji bi mogli nazvati umjetnost, tako je to pokušao prezentirati u onom vremenu. U njegovim tekstovima vidi se kako je nastojao svaki slobodni prostor iskoristiti, ne u smislu ideološkog nadmetanja, nego dijagološki”. Čitajući tekstove imam dojam velike radikalnosti, velike beskompromisnosti, ali u drugom pogledu radi se u usredotočenosti na ono bitno. Bez okolišanja i bez dugih prilaza tom bitnom uspio je izreći iz svog vjerskog uvjerenja ono što je bitno za vjeru. Drugi razlog tog intenziteta: Turčinović nije imao dovoljno vremena. Tako govori čovjek kojemu je vrijeme dragocjeno, i koji upravo stoga mora ići izravno i odmah na ono bitno. Nemam dojam da je zbog toga bio ispunjen nervozom i nerazumijevanjem prema ljudima oko sebe koji uglavnom nisu takvi kakav je bio on. Možda je znao biti nestrpljiv, ali je dobro razumio druge, bio je “milog srca”, što je njegov prijevod riječi “misericordia”, zaključio je prof. Kušar.
Nakon predstavljanja knjiga bio je prikazan dokumentarni film “Sijač Riječi – Josip Turčinović” Irene Hrvatin koji je snimila HTV u suradnji s KS-om.