Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu Znanstvenog kolokvija “O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića” održan je 4. prosinca okrugli stol “Josip Turčinović u svojem i našem vremenu”. Akademik Josip Bratulić, Turčinovićev sumještanin i školski kolega, istaknuo je kako je obitelj Turčinovića bila siromašna, ali uvijek otvorena. Sjetio se da mu je Josip pomagao da se spremi za odlazak u Pazin u gimnaziju, te s puno emocija posvjedočio “uz njega sam bio puno više vezan nego uz roditelje. On je doista bio moj učitelj. Da ga nisam upoznavao u mojoj desetoj godini, moj život bi bio drukčiji”. Prisjetio se i kasnijih druženja u Zagrebu, te potvrdio činjenicu da je Turčinović bio vizionar s velikim planovima.
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović prisjetio se pedesetih godina, tj. vremena kada je došao u Pazin u 1. razred gimnazije, te na njega gledao kao uzor, ali se nisu družili, između ostaloga zbog toga što je tada u Pazinu bilo 304 sjemeništarca. No, u 7. razredu mu je bio nadziratelj. Već tada sam u njemu uočio nešto drugo. Naime, svi drugi su bili u pravom smislu riječi nadziratelji, te su pazili na greške, a Turčinović je više puta pred “višima” branio svoje đake. To me je zadivilo, i on je za mene bio najsjajnije svjetlo u 20. stoljeću u hrvatskom narodu. Posebno sam počašćen što sam kasnije s njim mogao surađivati u okviru Kršćanske sadašnjosti. Bogović se na Turčinovića mogao i osloniti kad god je imao pitanja u filozofiji, književnosti, jer je imao širi pogled i znao je točno uprijeti prstom u težište problema. Uvijek je tražio gdje je potrebno, u široj zajednici okupljao ljude, nije radio sam, znao je naći suradnike, centrirati problem i na njemu raditi. Danas se mnogo govori o potrebi poštovanja razlika. I on je bio za to, ali kod njega je to značilo poštovati vrednote, ako iza te razlike ne stoji nikakva vrednota, ta ga razlika zanimala, ustvrdio je biskup.
Akademik Ivan Golub rekao je: “Sjećanje je u biti uskrsnuće, sjećanjem oživljavamo onoga koji je otišao, i uvodimo ga u naše vrijeme. Nezaborav je krijepost”. Bunić je pokrenuo ekumenski bilten “Poslušni Duhu” koji su uređivali i Turčinović i Golub, a to je bio konkretan odgovor na Koncil, koji je u svom središtu imao i ekumenizam. Na tom tragu njih trojica sastavili su i svojevrstan “ekumenski manifest” u kojem se posebno ističe riječ “prijateljstvo”. Pojašnjavajući sam naziv biltena, Golub je rekao kako “valja biti poslušan Duhu koji je progovorio kroz Koncil, a sve drugo staviti s pouzdanjem u ruke Božje”. Posvjedočio je kako ga je Turčinović poticao na bilježenje, posebno s prve pastoralne službe. Korespondenciju između njih Turčinović je sačuvao, te na samrti predao Golubu, a kasnije objavila KS.
Stipe Bagarić je oslikavajući ono vrijeme podsjetio da je Turčinović bio predložen za odlazak na studij u Rim, no nije dobio putovnicu, jer je kao gimnazijalac surađivao s Božom Milanovićem u pripremi dokumenata za razgraničenje u Istri. Nadovezujući se na vrijeme djelovanja mladoga teologa Turčinovića, o. Bono Zvonimir Šagi, koji je za svećenika zaređen iste godine, istaknuo je kako je prema njegovu mišljenju tad postojalo veće zanimanje za knjige KS-a, za što je bio zaslužan i Turčinović. Na Turčinovića treba gledati kao na “čovjeka koji misli kroz kontekst vremena, promišlja vrijeme. Shvatio je da je ključ svega dijalog, da se Crkva mora otvoriti, što je i sv. Ivan XXIII. samom idejom da otvori Koncil započeo.” Podsjetio je na riječi koje je godine 1992. izgovorio fra Bonaventura Duda: “Josip je bio čovjek nadasve prakse, i to ne prakse koja dovodi u pitanje njegovu intelektualnu razinu, nego sva njegova misao, sva njegova vjera i duhovnost tražila je od njega da se nešto učini. Bio je sijač Božje riječi u zgodno i nezgodno vrijeme. Ne samo govorom, nego svim sredstvima komunikacije. Njegovim je marom razvijena izdavačka djelatnost KS-a, i razgranala se na sva teološka i kulturna područja. Uvijek je imao zamisli, ideje slušajući i uvažavajući ideje drugih”.
Suradnju Josipa Turčinovića s drugim institucijama posvjedočila je akademkinja Anica Nazor. Naglasila je kako je on bio među prvim suradnicima na rječniku crkvenoga slavenskoga jezika hrvatske redakcije. Pojasnila je kako je ideja potekla na IV. međunarodnom slavističkom kongresu održanom u Moskvi 1958. Crkvenoslavenski je književni jezik na kojem su napisana, a kod Hrvata glagoljicom tiskana, mnoga biblijska, liturgijska književna djela u razdoblju od 12. do 16. stoljeća. Inicijativu je podržao Staroslavenski institut, te je 1959. skupina u kojoj je bio i Turčinović započela s radom. Josip Turčinović radio je na rječniku u prvom, ranom razdoblju ekspertiranja izvora. Tom je poslu bio privržen i znalački ga je obavljao. Prvi sveščić rječnika objavljen je 2000., koji nije doživio, ali njegov je trag zabilježen. Do danas je objavljeno 20 sveščića koji čine dva toma.
Fra Gabrijel Jurišić, Turčinovićev prijatelj i suradnik, rekao je kako je godine 1961. poslan u Zagreb da pokuša upisati klasičnu filologiju. Tad se susreo s Josipom koji je studirao hrvatski. “Taj susret od prije 54 godine bio je važan za moj život. Uveo me je u suradnju s KS-om, a onda sam ja u suradnju uveo i nekoliko fratara iz Provincije”. Posebno je pak naglasio godinu 1970. i kanonizaciju bl. Nikole Tavelića. Turčinović je tada rekao “ovo je događaj za hrvatski narod, za vjernike i nevjernike. Moramo nešto učiniti”. I tako je nastala monografija “Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac, KS 1971.” kojoj je Jurišić bio urednik. Osvrnuo se ljude koji su se okupljali oko KS-a, te istaknuo: “Vidio sam da ti ljudi imaju u sebi nešto što drugi nemaju: jednostavnost, duboku vjeru, želju nešto učiniti. Nisu pitali što će učiniti netko drugi, već što mi možemo učiniti.” Također je podsjetio na Turčinovićeva nastojanja oko katoličkog filma, te nastajanja prvoga filma “Katolička Crkva u Hrvata”, kao i neostvaren san “Hrvatska katolička enciklopedija”.
Stjepan Sučić upoznao je Turčinovića godine 1969. preko svoga brata svećenika. Kasnije je osobno, ali i kroz pisanu riječ upoznao i Šagi Bunića, te “počeo sve više cijeniti izniman teološki napor mladih učenjaka koji su na skromnim tiskarskim strojevima objavljivali dragocjene knjige koje su bile ubrzo rasprodane.” Također je podsjetio na objavljivanje Kane, kao i Liturgijskog listića, kao i na odvažnost Turčinovića, Šagi Bunića i drugih, te na kraju pozvao: “Potrebno je što više govoriti o osobi koja je svojim primjerom pokazala da je svjedok, i da je gradila svetu Crkvu”.
Turčinović je mnogo učinio za vjeru i kulturu svoga, hrvatskog naroda. No, volio je i surađivao s Crkvom u drugim narodima, a jedan od njih je i albanski narod. O tomu je posvjedočio dr. Lush Gjergji. Za mene je on bio prijatelj, brat svećenik, bio je iznad svega moje nadahnuće za 15 knjiga posvećenih bl. Majci Tereziji koje sam na početku pisao na albanskom jeziku. Kasnije je prva biografija prevedena i na druge jezike, a slijedile su i druge knjige koje ne bi nastale da nije bilo njegova poticaja. U KS-u je deset godina (1980.-1990.) tiskana i Drita. Jednom riječju, Josip je bio prijatelj naše Crkve i našeg naroda. Znao je za patnje prošlosti, ali i za muke i iskušenja koje smo imali u novije vrijeme. Nosim ga u srcu”, rekao je Gjergji, te pokazao posljednju monografiju na albanskom jeziku “Moji prijatelji u vječnosti”. U njoj među 40 prijatelja i suradnika mjesto ima i Josip Turčinović, koji je za njega “bio i ostaje velikan ne samo hrvatske Crkve, već jedna kršćanska, katolička duša koji je za cijelu Istočnu Europu pokrenuo toliko djelatnosti preko tiska. Vjerovao je utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, vjerovao je pisanoj i objavljenoj riječi i govorio: ‘To je prilika da napokon izađemo iz sakristija, i da pokažemo pravo svjetlo Crkve i našeg Spasitelja Isusa Krista'”.
Prof. dr. Peter Kuzmič naglasio je kako je Turčinović bio jedan od najsjajnijih hrvatskih intelektualaca, veliki navjestitelj evanđelja, veliki poduzetnik, upravitelj, menadžer. Imao je vid i viziju, bio je proročki duh koji je vidio daleko naprijed, koji je transformativno djelovao u svojoj sadašnjosti. Kao prvoklasni mislilac mnogo je knjiga mogao objaviti, no omogućio je to drugima. Znao je da novac slijedi viziju, a ne obrnuto, naglasio je, te podsjetio kako je kardinal Franjo Kuharić vjerovao “trojki”, i kad je bilo napada on ih uvijek kao dobar otac širokog srca štitio. Podsjetio je i na ekumenske inicijative koje su pokrenute na Turčinovićevu inicijativu, poput ekumenske tribine preko kojih se širila istina Drugoga vatikanskog koncila, te na kraju istaknuo kako je u Osijeku knjižara KS-a nazvana po imenu Turčinovića, ali je ustvrdio da je potrebno više “takvih javnih priznanja”.
Stipe Bagarić posvjedočio je o svojoj suradnji s Turčinovićem u KS-u. Sve je ulagao kako bi nove generacije imale pripremljeno tlo na koje bi mogli sijati. Silno mu je stalo, kako bi i oni koji ne znaju strane jezike mogli otkrivati Kristovu Crkvu. U tu svrhu nastojao je objaviti izvorno kršćanska djela drevnih i novih teologa. Uveo je i praksu da se objavljuju svi službeni dokumenti Svete Stolice. Stalno je tražio ono što služi Crkvi u Hrvatskoj, rekao je. Prof. dr. Jure Zečević na kraju je naglasio kako je puno stvari koje su ostale netaknute vezano uz Turčinovića, jer je to neiscrpno područje. Ono što uočavamo je njegova univerzalnost, svestranost, “čovjek za sve”, za sva područja, ono što nije stizao, sam je nalazio suradnike koji su na raznim područjima mogli djelovati u sve u svrhu koncijalizacije naše Crkve, oživljenja, novog dinamizma, nove evangelizacije, neiscrpni motor. Neka svijeća može gorjeti duže, neka kraće. Rano je dogorio, ali svjetlo koje je dao bilo je veliko. Danas su teme drukčije nego u njegovo vrijeme. Kod njega je naglašen dijalog s ateistima, mi danas govorimo o dijalogu među religijama, svjetonazorima. Vidi se da je tada ateizam bio izazov za Crkvu, da je Turčinović otvarao prostor, tražio mogućnosti da se sjeme Kraljevstva Božjega usadi u cjelinu i u tim neprimjerenim okolnostima. Dobro bi nam danas došli uzori poput njega koji bi svojom karizmom pomogli dinamizaciji Crkve u Hrvata, zaključio je Zečević. Voditelj okruglog stola bio je don Anton Šuljić.