Na misi su sudjelovale franjevke od Bezgrešnog začeća s vrhovnom poglavaricom s. Darijom Jovanović, kojima je samostan na Dančama kuća matica družbe i koje već stoljećima čuvaju ovo Dubrovčanima posebno drago Gospino svetište.

U propovijedi je predvoditelj misnoga slavlja, na temelju poveznica između nedjeljnog evanđelja i povijesti mjesta, istaknuo dva zajednička trenutka, a to su iščekivanje i susret, te zatim produbio razumijevanje istinskog susreta koji traži istinu i prisutnost.

Crkva na Dančama je svjedok mnogih ljudskih sudbina, osobito onih koje su bile povezane s morem, te je fra Antonio istaknuo kako su mnogi s ovih obala odlazili na duge plovidbe, a njihove majke i supruge iščekivale su njihov povratak. Nije im bilo jednostavno živjeti u toj neizvjesnosti, osobito u vremenima kada mjesecima nije bilo nikakvih vijesti. I sami pomorci, svjesni opasnosti koje ih čekaju, povjeravali su svoje živote Božjoj providnosti i Gospinu zagovoru na ovome mjestu kako bi ponovno susreli svoje voljene. I jedni i drugi živjeli su „od iste nade, da će ponovno doći do njihova susreta“, rekao je mladomisnik Gospić.

Spomenuo je i povijest Danača koja pamti i one koji su zbog zaraznih bolesti morali biti odvojeni od drugih jer se u blizini današnjega samostana nalazio prostor za izolaciju oboljelih od kuge, te primijetio: „I oni su iščekivali: ozdravljenje, povratak među svoje i ponovni susret s bližnjima.“

To u povijesti Danača duboko utkano iščekivanje fra Antonio je povezao s iščekivanjem koje je jedna od središnjih tema pročitanog evanđeoskog ulomka o susretu dviju žena, Marije i Elizabete. Ustvrdio je kako se za razumijevanje značenja toga susreta potrebno prisjetiti stoljeća starozavjetnih iščekivanja Mesije među kojima je i iščekivanje Zaharije i Elizabete u čijim životima su se susrele dvije nade: nada čitavoga naroda koji čeka Mesiju i njihova osobna nada da će dobiti dijete. „I tu vidimo kako Bog djeluje, konkretno. Tako da blagoslivlja roditelje djetetom Ivanom koji će onda pripraviti put Kristu“, rekao je.

Nadalje je tumačio susret dviju trudnica, Marije i Elizabete, u kojem se događa nešto mnogo veće od običnoga obiteljskog posjeta. Susreću se Stari i Novi zavjet, pa je to objasnio: „Elizabeta nosi Ivana, posljednjega velikog proroka koji će navijestiti Mesiju, a Marija nosi samoga Mesiju. Ono što je izraelski narod stoljećima iščekivao sada je prisutno, još skriveno u utrobi jedne mlade žene.“

Iz susreta Marije i Elizabete, istaknuo je dvije vrijednosti potrebne za svaki ljudski susret: istinu i prisutnost.

Tumačeći kako je Marija žena istine, propovjednik Gospić je rekao: „Kada joj anđeo naviješta da će postati majkom, ona pita: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’ Ne pravi se da sve zna i razumije. Ne skriva svoje pitanje. Pred Bogom je onakva kakva jest. I upravo iz te iskrenosti rađa se njezin slobodan pristanak: ‘Neka mi bude po tvojoj riječi.’“

Promišljajući nadalje o susretima u ovom vremenu, primijetio je kako se često ljudi umaraju nastojeći pred drugima ostaviti određeni dojam, želeći izgledati bolji nego što jesu. „A čovjek se zapravo može odmoriti tek ondje gdje ne mora glumiti“, ustvrdio je.

Isus je i zbog toga toliko oštar prema licemjerju, rekao je fra Antonio i pojasnio: „Ono onemogućuje pravi susret. Ne možemo se istinski susresti s drugima ako stalno skrivamo sebe iza neke maske.“ Marija uči ljude da svetost ne znači imati odgovore na sva pitanja, nego imati hrabrosti živjeti u istini pred Bogom i ljudima.

O prisutnosti kao drugom uvjetu istinskog susreta, predvoditelj slavlja Gospić je rekao: „Marija je mogla Elizabeti poželjeti sve najbolje i ostati kod kuće. Ali ona pohiti. Zna prepoznati trenutak kada je nekome potrebna. Tako će kasnije u Kani primijetiti: ‘Vina nemaju.’ Pod križem će ostati uz Sina kada su mnogi otišli. Ona zna biti prisutna.“

Osvrćući se na prisutnost u životima ljudi ovog vremena, primijetio je kako ljudi često žive ili u prošlosti, opterećeni onim što je bilo, ili u budućnosti, čekajući da se konačno sve posloži. „I pritom nam promiču ljudi koji su danas pokraj nas jer jedino što imaš je sada“, rekao je i poručio kako je potrebno i na misi biti prisutan „jer ćeš inače propustiti priliku da susretneš Krista“.

„Danče nas danas podsjećaju na ljude koji su znali iščekivati, moliti i nadati se. A Marija nas uči kako živjeti dok iščekujemo, a to je da budemo u istini i prisutni jedni za druge“, zaključio je vikar Gospić i potaknuo vjernike na promišljanje o tome jesu li drugi nakon susreta s njima barem malo bliže Bogu.

Misu su suslavili generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Ivica Pervan, kustod Franjevačke kustodije sv. Jeronima fra Tomislav Šanko, župnik don Marin Lučić i drugi svećenici i redovnici. Sudjelovale su i redovnice ostalih redovničkih zajednica na području Dubrovnika, a vjernici su ispunili ne samo crkvu nego i prostor u dvorištu ispred nje.

Pjevanje na misi animirao je zbor djevojaka koje su u raznim fazama na putu priprave za redovništvo, a za orguljama je bila s. Katica Dabo.

Na kraju mise svi su zajedno izmolili Posvetnu molitvu Gospi od Danača. Pola sata prije mise molila se krunica, a još jedna misa u crkvi se slavila u jutarnjim satima.

Zavjetna crkvica sv. Marije od milosti na Dančama sagrađena je odlukom Dubrovačkog senata u 15. st. (1457.), kada je u isto vrijeme sagrađen i lazaret za okužene. Vrlo rano postala je omiljeno svetište Dubrovčana koji su se utjecali Gospinu zagovoru tražeći utjehu i pomoć u životnim nevoljama. Od 16. stoljeća crkva je postala i zavjetno svetište dubrovačkih pomoraca, a običaj pozdravljanja brodova zvonjenjem živi i danas. Svečano se proslavlja treće nedjelje u listopadu, navodi se u izvještaju iz Dubrovačke biskupije.