Lički Osik, (IKA) – Biskupijski godišnji susret odnosno seminar za čitače u liturgiji Gospićko-senjske biskupije održan je 14. studenoga u Ličkom Osiku. Nakon uvodnoga pozdrava generalnog vikara mons. Tomislava Šporčića, susret je počeo molitvom Trećega časa u župnoj crkvi Sv. Josipa, nakon čega je domaćin susreta Luka Blažević, osički župnik i ravnatelj biskupijskoga Caritasa, sudionicima susreta, kojih se okupilo šezdesetak iz svih dekanata biskupije, predstavio župe Lički Osik i Široka Kula te svima izrazio srdačnu dobrodošlicu.
Susret je nastavljen u velikoj dvorani pastoralnoga centra, gdje je glavni organizator mons. Šporčić posebno pozdravio predavačicu dr. s. Silvanu Fužinato, profesoricu biblijskih znanosti u Đakovu, koja je održala predavanje “Čitač – navjestitelj Riječi Božje u liturgiji”. Temu je obradila u tri poglavlja “Temeljne značajke Božje riječi”, “Služba čitača” i “Praktične smjernice za autentični navještaj Riječi u liturgiji”. Dr. Fužinato uputila je na nekoliko činjenica koje predstavljaju prvi i nužni korak za što autentičniji i uspješniji navještaj Božje Riječi u liturgijskoj zajednici: čitanje u liturgiji je navještaj i ne može se zamijeniti s “konceptom čitanja”, jer “navijestiti ne znači samo dobro čitati, nego učiniti javnim, navijestiti, ispovjediti, objaviti”; zato se službi čitanja treba posvetiti daleko veća pozornost, jer, kako ističe dr. Milan Šimunović, “ne radi se samo o tome da netko lijepo čita, pa makar imao i veću naobrazbu, nego se Božjoj riječi pristupa iz vjere i dubokoga poštovanja; čitač je navjestitelj Božje riječi, Vesele vijesti, glasonoša koji prenosi Božje misli, i to s posebnoga mjesta koje nazivamo ambon ili besjedište”; zbog važnosti i odgovornosti službe čitači moraju proći određene seminare ili trebaju biti članovi liturgijske zajednice i sudjelovati u biblijskim večerima na kojima se razmišlja o nedjeljnim čitanjima; potrebno je da čitač nauči razlikovati književne vrste u kojima je izražena svetopisamska poruka; čitač tijekom pripreme, kao i tijekom samog navještaja treba misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje je određuju; čitač se treba pripremiti za čitanje na način da više puta i naglas pročita biblijski tekst, i to pred osobom koja poznaje liturgijska pravila, te pritom uoči ključne riječi u liturgijskom tekstu; potrebno je da čitač ima određene sposobnosti, što znači da se ta služba ne bi trebala povjeravati npr. osobama s urođenim govornim poteškoćama; dakako, ne radi se o tome da čitači budu profesionalci odnosno nije dovoljno da čitanje bude samo razgovijetno i jasno nego je u liturgiji potrebno prije svega čitati srcem koje će Božju riječ navijestiti s toplinom, srdačnošću, svečanošću i poštovanjem.
Stoga, navela je s. Silvana, za dobru pripremu čitač treba voditi računa o osnovnim zakonitostima čitanja. Premda one nemaju posebno liturgijsko obilježje, ipak te zakonitosti moraju malo pomalo zadobiti “sakralnu” ili “duhovnu” boju, a ona se stječe vjerničkim suživljavanjem s porukom biblijskog teksta. Među najznačajnije zakonitosti spadaju: stanke, ritam, brzina, razgovjetnost, glas, ton, držanje/stav, odijevanje, istaknula je predavačica te dodala kako je “služba čitača lijepa, ali u isto vrijeme i odgovorna služba u Crkvi kojoj treba pristupati s radošću i ozbiljnošću. Riječ je o služenju koje je u Crkvi uvijek bilo smatrano čašću i kojemu se ne može pristupiti po svaku cijenu niti ga se treba smatrati privilegijem ili pravom pojedinaca. Naprotiv riječ je o služenju zajednici koje ne može biti izvršeno bez potrebnih sposobnosti i priprema Bogu na čast, iz poštovanja prema njegovu narodu i efikasnosti same liturgije”.