Zagreb, (IKA) – Uvodno predavanje Katehetske jesenske škole za odgojitelje u vjeri u predškolskim ustanovama koja se s temom „Zajedništvo u različitosti” održava 6. i 7. studenoga u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu održao je mr. sc. Robert Šreter.
Na početku predavanja naslovljenog „Različiti u istome i isti u različitome” Šreter naglasio je, kako ovo nije znanstveno predavanje, već promišljanje čovjeka vjernika, kršćanina, katolika, svećenika o svijetu u kojem živimo, u kojem smo dionici, o nekim aspektima koje zovemo svakodnevna stvarnost, odnosno o stvarima koje možda susrećemo svakodnevno, ali ne razmišljamo prečesto.
Vjerujem da smo mi ovdje svi vjernici, stoga vjerujem da je naš pristup cjelokupnoj stvarnosti kršćanski, te da pokušavamo temi „različitosti” pristupati s tog našeg jedinstvenog, kršćanskog, odnosno katoličkog stajališta, rekao je te naglasio kako je u razmatranju ove teme nemoguće ne vratiti se na izvore, ne vratiti se na prve stranice Biblije, na Knjigu Postanka.
U tim prvim svetopisanskim recima zapisano je nešto što bismo u širem smislu te riječi mogli nazvati genetski kod čovjeka. Susrećemo se s Božjim naumom o čovjeku. Mi kršćani vjerujemo da je Bog svemoguć, a onda je Bog mogao stvoriti čovjeka i drugačijim nego što jest. Dostojanstvo čovjeku ne daju nikakve međunarodne konvencije, nikakve deklaracije, nikakvi ugovori, ni sporazumi. Dostojanstvo ljudske osobe ne može biti predmet glasovanja i preglasavanja u bilo kojem parlamentu nacionalnom ili nadnacionalnom. Prve stranice Biblije govore o tome da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku, i to u različitosti: kao muško i žensko. I na prvim stranicama Biblije nalazi se temeljna jednakost, polazište za razmišljanje o dostojanstvu muškarca i žene, jer niti je muškarac više čovjek, niti je žena više čovjek. Muškarac svoju ljudskost ostvaruje upravo kao muškarac, a žena kao žena. I to je polazište od kojega mi ne možemo i ne smijemo bježati, naglasio je predavač.
Nadalje je rekao kako svijet u kojem živimo je iznimno slojevit i prepun različitosti koje nerijetko dovode do sukoba, jer su u svojim temeljnim postavkama međusobno nepomirljive. K tomu, naša zapadna civilizacija željela bi biti mjesto susreta svih i svačega, društvo u kojem svatko može živjeti kako hoće. Tako se nameće sveopći relativizam unutar kojega više ne postoje jasno postavljeni sustavi i po kojemu svatko može postavljati svoje kriterije koji mogu vrijediti za njega, ali ne moraju i za nekoga drugoga, upozorio je Šreter, te postavio pitanje kako se u svemu tome treba postavi Kristov učenik, odgojitelj u vrtiću.
Ponekad imamo dojam, nameće nam se mišljenje da bismo mi kršćani trebali odstupiti od svojih stajališta, a sve za to se uklopimo u „demokratski” način razmišljanja, da prihvatimo „demokratske” norme, i da prihvatimo drugoga kao drugačijeg, ali pod cijenu da ja kakav jesam moram postati drugačiji. Možemo li mi to, smijemo li mi to, upitao je, te upozorio kako se kršćane želi ušutkati i ukazati da Bog i vjera nemaju što raditi u pluralnome, sekularnome društvu.
Vraćajući se na početak predavanja, tj. na početke Biblije, naglasio je, kako je to polazište i za jednost i za različitost, to je polazište u svim našim raspravama, razgovorima, dijalogu s drugima i drugačijima. Od toga ne možemo ništa niti izmisliti, ali od toga ne možemo odustati. Mi ne možemo prestati vjerovati, učiti i živjeti ono što je zapisano na prvim stranicama Biblije. Od toga polazimo u svim našim razmišljanjima o različitosti, naglasio je.
Stoga, je potrebno otkriti i izgraditi svoj kršćanski identitet, da on ne bude „papirnati” i deklarativni, nego stvarno življeni.
Budimo kršćani, poštujmo jedni druge unutar kršćanskoga korpusa. Budimo svjesni toga tko nas okuplja oko sebe i da ne može bitko drugi biti veći uzor nego što je to Krist Gospodin. Način na koji ću ja živjeti i nasljedovati Nazaretskog Učitelja je različit, ali budimo svjesni da nas ujedinjuje jedan Krist Gospodin, a prema drugima i drugačijima s kojima živimo ne bojmo se susreta. Ne treba nikoga osuditi i odbaciti, već upoznavati. Ali isto tako, valja nam ne sramiti se i ne bojati se svoga kršćanskoga identiteta, rekao je, te ukazujući na našu ulogu vremenu i prostoru na kojem živimo zaključio „treba učiniti ono što je u našoj moći da kršćanske vrijednosti ostanu temelj na kojem će naš narod živjeti danas i sutra, kao što je živio jučer. Ako mi od toga odustanemo, ako se mi iznevjerimo tom našem pozivu, onda nemojmo kriviti druge ako svijet i društvo u kojem živimo postane drugačije, onda smo sami za to krivi”.
Nakon predavanja uslijedila je živa rasprava, u kojoj je još jednom naglašena važnost cjeloživotnog odgoja i rasta u vjeri, te roditeljski primjer i odgoj u vjeri, odgoj vjere u vrtiću i školi, život vjere u župnoj zajednici, a na poseban način osobno izgrađivanje odnosa s Bogom, iz kojega nužno mora izrasti i osobni, ali i društveni angažman u stvaranju Božjega kraljevstva već ovdje na zemlji, odnosno u Hrvatskoj.