Vatikan, (IKA/KTA) – Vojni biskup u Bosni i Hercegovini Tomo Vukšić govorio je dva puta na 14. redovnoj općoj Biskupskoj sinodi. Bilo je to oba puta 9. listopada u prisutnosti pape Franje.
U prvom nastupu, koji je, kao i svaki drugi biskup koji sudjeluje na Sinodi, unaprijed najavio na odabranu temu, komentirao je 45. odlomak radnoga materijala (Instrumentum laboris), koji je posvećen plodnom jedinstvu bračnih drugova. Podsjetio je da muškarac i žena, samo kao kopija mogu odgovoriti na drugi dio Božje zapovijedi upućene praroditeljima: to jest da rastu u svakom smislu i da se množe. Na taj način, ne samo kao pojedinačna stvorenja nego i kao kopija oni postaju slika Božja, jer su tako suradnici Božji u stvaranju čovjeka, su-stvaratelji nove slike Božje. Predložio je da bi konačni tekst ovu tematiku morao bolje potkrijepiti biblijskim tekstovima, jer se prvi poziv na Bibliju nalazi tek na 32. stranici radnoga materijala, te crkvenom patrističkom tradicijom, koja je izostala u pripremi cijeloga radnog materijala.
Polazeći od sadašnjega demografskog stanja katoličkih vjernika i cijeloga kršćanstva u takozvanim starim kršćanskim zemljama, lako je uočiti da postoje obitelji koje rado surađuju s Bogom stvoriteljem, ali i da postoji ubrzan pad odgovora naroda Božjega na Stvoriteljev plan, što je velik moralni i pastoralni izazov.
Ove misli ušle su i u relaciju talijanske grupe “B”, u koju je raspoređen biskup Vukšić. Tom grupom predsjeda kardinal Edoardo Menichelli, nadbiskup Ancone, a izvjestitelj joj je kardinal Mauro Piacenza, ravnatelj sudišta Apostolske Penitencierije.
Biskup Vukšić podsjetio je također da dolazi iz dijela Crkve koji je već više godina obilježen pojavom sve rjeđih rođenja. Uz to, naši krajevi su pogođeni prisilnim iseljavanjem za vrijeme posljednjega rata te izostankom i sprječavanjem povratka prognanika i novim migracijskim procesima, tako da se broj katolika smanjuje, slično kao i u Europi koja sve više postaje dekristijanizirana i misijska zemlja.
U traženju rješenja, da bi se izbjeglo zamku sentimentalnih, političkih i socioloških analiza, i da se ne svede i ne potroši na inače hvalevrijedno humanitarno i karitativno djelovanje, te da svi skupa ne bismo postali čuvari muzeja vlastite prošlosti, katolička obitelj bi morala osnažiti svoju vjernost Božjem naumu. No, sadašnje stanje, više nego što je vrijeme za žaljenje, i prije negoli je problem, jest trenutak koji nas poziva na obraćenje i vjernost i da se pitamo gdje smo pogriješili mi. Ovo je znak vremena koji nas poziva da, nakon što budemo obraćeni mi, svjedočimo, propovijedamo, služimo, obraćamo i krstimo, to jest da budemo ponizni sluge nove evangelizacije Europe.
U traženju pastoralnog odgovora na izazove, Crkva ne bi smjela dopustiti da ju vodi pastoralni sentimentalizam, frustracije ili djelovanje kao da je ona “crveni križ”. Naspram tomu, vjerni kršćanskoj antropologiji o dostojanstvu i poslanju muškarca, žene i obitelji, vjerujemo da metafizička istina jest izvor i da treba biti korektiv čovjekove povijesti, vjerovanja i djelovanja. U konkretnom djelovanju vjera i teologija trebale bi usmjeravati dušobrižništvo Crkve i cijelu čovjekovu sociologiju, a objektivna istina voditi subjektivna traženja. A ne obratno. Na razini vjere i dušobrižništva, ljudska svakodnevica bi se trebala nadahnjivati na Božjoj objavi. A u traženju lijeka za takvu svakodnevicu, uključujući pitanja i problema braka i obitelji, to isto mora činiti Crkva, mistično utjelovljenje Isusa, milosrdnoga Spasitelja.
Biskup Vukšić istoga dana dobio je priliku govoriti i drugi put. Bila je riječ o takozvanom slobodnom govoru, za koji se sinodalni oci prijavljuju tijekom održavanja same Sinode. Naime, na jednoj od prvih sjednica talijanske radne grupe “B”, u koju je raspoređen, on je iznio zapažanje da radni materijal Sinode uopće ne spominje specifičnu dušobrižničku brigu za obitelji vojnika i predložio da bi to trebalo ispraviti. Taj prijedlog je jednoglasno podržan i predloženo mu je da isto zapažanje izloži također saborskoj dvorani.
Uvjeren da jednako misle i drugi vojni biskupi, zamolio je sinodske oce da, na način koji budu smatrali najprikladnijim, u završnom izvještaju Sinode prikladno mjesto nađe i ta specifična tematika. Kao razloge za to naveo je da, osim što ove obitelji postoje kao crkvena stvarnost, Crkva prema njima vrši poseban oblik dušobrižništva. Njihovi vojnički članovi sudjeluju mnogim plemenitim poslovima, kao što su humanitarne akcije i mirovne misije, i treba ih u tomu podržati. Međutim, život ovih obitelji vrlo često prati odvojenost koja sa sobom nosi velike izazove i kušnje. K tomu, cijela obitelj izravno trpi kad se njihovi članovi pripremaju ili nalaze u ratu, kad budu ranjeni, kad izgube život ili zbog rata budu opterećeni posttraumatskim sindromom, kad imaju velike moralne dileme glede svoga sudjelovanja u ratu ili procesa proizvodnje i uporabe oružja te, zbog svega toga, osjećaju veliku potrebu za savjetom, duhovnom brigom i utjehom vlastite vjere.