Požega, (IKA) – Na svetkovinu svete Terezije Avilske, 15. listopada, zaključena je Godina svete Terezije Avilske, zaštitnice požeške katedrale koja je bila proglašena u Požeškoj biskupiji o 500. obljetnici njezina rođenja. Svečano euharistijsko slavlje u katedrali predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje kanonika Stolnog kaptola, svećenika Katedralnog arhiđakonata i središnjih biskupijskih ustanova te brojnih vjernika, među kojima i učenika i djelatnika Katoličke osnovne škole i Katoličke gimnazije.
Prije početka slavlja učenici Katoličke osnovne škole odjeveni u narodne nošnje pred relikvijom sv. Terezije podsjetili su na njezinu duhovnu veličinu i uveli nazočne u otajstvo njezina prijelaza s ovoga svijeta. Učenici Katoličke gimnazije uputili su blagdansku čestitku biskupu, katedralnom župniku, župnim vikarima i župljanima župe sv. Terezije te svim vjernicima Požeške biskupije.
Biskup je u pozdravu podsjetio kako je sv. Terezija zaštitnica katedrale, katedralne župe, Katoličke gimnazije i grada Požege, te je rekao da se “ovaj dan na poseban način želimo s njome sjediniti u molitvi za dobro svih nas”. Rekao je da je stigao iz Rima sa zasjedanja Biskupske sinode kako bi s vjernicima Požege zaključio Godinu sv. Terezije i bio s njima molitelj, te da to slavlje požeške mjesne Crkve na svoj način poveže sa sinodskom aulom u kojoj ovih dana opća Crkva zastupljena po biskupima iz cijeloga svijeta moli i promišlja o braku i obitelji. Potaknuo je okupljene da taj dan posebno mole za obitelji u Požeškoj biskupiji i Hrvatskoj.

Na početku homilije biskup je izrazio uvjerenje kako se “sv. Terezija ne bi složila s time da pripovijedamo o njoj, jer je ona sva bila u Bogu te da će biti radosna što – potaknuti njezinim primjerom – danas s njome razmišljamo o naviještenoj Božjoj riječi”. Na temelju Ivanova evanđeoskog odlomka o susretu Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu, biskup je uputio na Isusov izazovno aktualan odnos prema čovjeku u svim njegovim dimenzijama. Ponajprije, on zna da su čovjeku za njegov život i dostojanstvo potrebna materijalna sredstva, među njima hrana i piće, te da je ekonomska kriza u Hrvatskoj i svijetu to pitanje uzdigla na temu svakodnevnih govora i promišljanja, ne bez opasnosti da čovjeka svede na tu razinu problema. Isus polazeći od navedenog pitanja upozorava da je čovjek više od onoga što voda u njemu može ostvariti. U razgovoru otkriva ženi tuđinki Božju istinu o njoj samoj “do najdubljih dimenzija koje možemo opisati kao žeđ srca za puninom, za dostojanstvom, za ljubavlju, za prihvaćanošću, jednostavno za životom u ljudski nedohvatljivim razmjerima”. Istaknuo je kako je Terezija izazovna u svom odgovoru na tu činjenicu te je u svoje burno vrijeme otkrića novoga svijeta, bogatstva koje se odonud slijevalo u Europu i mogućnosti da ona postane dionicom toga svijeta, zaključila kako čovjek nije biće kojemu je dovoljno tek nešto imati, nego on čezne više biti, postati netko u dimenzijama o kojima mu srce govori. Terezija je razumjela da se to što je više i što odgovara istini o čovjeku postiže po ljubavi po kojoj ne dobivamo nešto, nego postajemo netko, te je vjera po kojoj jednako tako ne dobivamo nešto nego se uzdižemo na Božju razinu života. Razumjevši to, Terezija se sva dala na put vjere i ljubavi te je potpuno predana Bogu snagom Isusove ljubavi na križu dosegla mjeru postojanja koju samo ona može u nama ostvariti, pojasnio je biskup.
Upitao je okupljene u katedrali osjećaju li koliko je Terezija, odnosno Isus Krist aktualan, upozorivši da ni mi nemamo drukčije srce nego li je imala Samarijanka na Jakovljevu zdencu i sv. Terezija. istaknuvši da i naše hrvatsko srce čezne za Božjom puninom. Zapitao je: “Hoćemo li to naše srce ugušiti pa zajedno s određenim javnim djelatnicima pripovijedati isključivo o tome kako će nam napredak gospodarstva donijeti sreću, zanemarujući istinu da možemo izrasti do punine za koju smo stvoreni samo po onome što je Božje u nama? Sv. Terezijo, pomozi nam da o 500. obljetnici tvoga rođenja razumijemo velike Božje istine objavljene i upisane u našem srcu i u punini ostvarene u Isusu Kristu, da ne ostanemo usputni ljudi koji do kraja života tek nešto odrađuju i postajemo sve sitniji u dimenzijama duha. Pomozi nam da poput tebe idemo putem na kojem se živi dublje, biva ispunjen Bogom živim”.
Biskup je potom Isusov razgovor sa Samarijankom povezao s radom na Biskupskoj sinodi u Rimu, istaknuvši da Gospodin tu ženu podsjeća na njezino dostojanstvo, na brak koji nisu ljudi smislili nego Bog kad je stvorio čovjeka kao muško i žensko, da zajedništvo muškarca i žene bude plodno potomstvom i da se na tom bračnom temelju živi šire zajedništvo koje nazivamo obitelj. Podsjetio je biskup da Isus u evanđelju izravno kaže Samarijanki da nema muža, jer ih je imala sedmoricu, ali da je u tom njezinu preljubničkom stanju ne osuđuje nego iskazuje Božje suosjećanje i pristupa milosrđem kao snagom koja liječi i oslobađa od tereta u kojem se nalazi. Biskup je uputio i na druga evanđeoska mjesta, među njima i na Isusov susret s preljubnicom koju su zbog toga djela željeli kamenovati a koju je on spasio, pozivajući da prvi među njezinim tužiteljima baci na nju kamen onaj koji je bez grijeha. Biskup je istaknuo važnost takva Isusova postupka za nas danas pred činjenicom mnogih ranjenih brakova i ljudi kojima treba pomoći, a ne osuđivati ih.
Rekao je da je Isus pedagog koji božanskom jasnoćom naviješta da je Bog od početka stvorio čovjeka kao muško i žensko te da onaj koji napusti ženu ili muža, čini preljub. S druge strane, rekao je, Isus ženi koja je učinila preljub pristupa božanskom nježnošću, razumijevanjem za zlo u koje je upala, liječi je božanskim milosrđem. Dodao je da Biskupska sinoda u Rimu ovih dana promišlja suvremene probleme braka i obitelji s tih evanđeoskih polazišta, te da bojazni o tome kako će ona odustati od Božje istine o čovjeku, braku i obitelji nisu ni najmanje utemeljene. Spomenuo je kako kod Boga istina, pravda i milosrđe nisu u suprotnosti, da se jedino putem Božjeg milosrđa čovjek izdiže iznad zla koje je počinio, liječi u svojoj ranjenost, ne postaje žrtvom vlastitih promašaja te da je taj pristup silno važan za ono što se može dogoditi na razini braka i u drugim situacijama našega života. Istaknuo je da je u pastoralnom radu – kako nas poziva papa Franjo – potrebno ne baviti se osudama, nego pristupati ljudima s velikim osjećajem za njihovo ranjeno stanje i nastojati ga liječiti putem Božje i ljudske blizine, pomoći im da žive povezanost s Bogom.
Nakon popričesne molitve uslijedio je obred završetka Godine sv. Terezije, u koji je uveo jedan gimnazijalac, podsjećajući na njezine riječi “Samo je Bog dostatan”. Potom su učenici Katoličke gimnazije naizmjence uputili nekoliko pohvala sv. Tereziji a nazočni ponavljali pjevajući “Samo je Bog dostatan”, da bi joj biskup upravio molitvu u kojoj je svetoj Zaštitnici povjerio sve brige i nade požeške mjesne Crkve, a svi se nazočni nadovezali molitvom sv. Tereziji koja se molila u svim župama Požeške biskupije tijekom njezine Godine. Biskup je na kraju još rekao kako završava Godina sv. Terezije Avilske u Požeškoj biskupiji, ali ne završava njezina uloga u katedrali i biskupiji, ona i dalje svijetli svojim primjerom i djeluje svojim zagovorom, svjedočeći kojim se putem stiže do smisla, do vječnosti. Pozvao je sve, napose gimnazijalce, da poput sv. Terezije uvijek budu ljudi koji žive u Božjoj blizini.