Mostar, (IKA/KTA) – Na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski upravitelj Ratko Perić slavio je misu zahvalnicu u prigodi 35. obljetnice posvete tada novoizgrađene katedrale Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje u Mostaru, i 23. obljetnice svoga ređenja za biskupa, koje je bilo 1992. godine u Neumu. Koncelebriralo je 26 svećenika, među kojima su bili provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko i generalni vikar don Željko Majić.
U katedrali punoj vjernika bilo je i petnaestak redovnica raznih kongregacija koje djeluju u Mostaru i u Hercegovini, a među njima i provincijalka školskih sestara franjevki Krista Kralja mostarske provincije s. Franka Bagarić. Uz pratnju gudačkoga orkestra pjevanje je predvodio katedralni mješoviti zbor “Marija” pod ravnanjem don Nike Luburića.
Na početku prigodne propovijedi biskup Perić se osvrnuo na posvetu mostarske katedrale te istaknuo da je prije 35 godina u ovoj katedrali bilo “liturgijski svečano kao nikada poslije toga”, kada su dvojica kardinala iz Rima, Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, i Agnello Rossi, prefekt Kongregacije za širenje vjere; uz dvojicu biskupa iz Mostara, Petra i Pavla, i druge biskupe i mnoštvo svećenika i naroda, posvetili mostarsku katedralu na slavu Presvetoga Trojstva i na čast Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Podsjećajući da se toga dana slavio blagdan Uzvišenja svetoga Križa, istaknuo je da je taj “uzvišeni Križ u ovoj katedrali svima vidljiv i iznutra i izvana, jer spaja četverodijelni krov i otvara katedralu prema svjetlosti nebeskoj”. Osvrćući se na obljetnicu svoga biskupskoga ređenja, kazao je da je toga dana, 1992. godine, 12 godina poslije posvete, mostarska katedrala, zajedno s cijelim gradom, bila pod stalnim praskom ratnih granata, pa je biskupsko ređenje, predviđeno tu, s otisnutim sličicama – sa svjesno izabranim geslom “Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje” (Dj 14,22) i s nadnevkom: Mostar, 14. rujna 1992. – preneseno u slobodniji gradić Neum. “I ova nas obljetnička posveta i liturgijski blagdan Uzvišenja sv. Križa vraća na promatranje Kristove spasonosne muke i uskrsnuća”, kazao je biskup Perić.
Govoreći o Kristovu raspinjanju na križ na Kalvariji, koje, kako je podsjetio donose sva četvorica evanđelista, jednostavno, činjenično, objektivno, ustvrdio je da su se Isusove rane od čavala brzo upalile, da mu je položaj tijela priječio normalan krvotok i disanje, da je agonija ili smrtna borba bila gora od smrti, a raspinjanje još gore od agonije. “I još k tomu goruća žeđ. On je sve to mogao izbjeći, ali nije, nego je dragovoljno, otvorena oka i duha, prihvatio da ispije najgorču čašu života. Odbio je i piće koje bi mu barem malo olakšalo muke. Kao čovjek hrabar i jak – iznad ljudskih sila!”, kazao je biskup Perić dodavši da je Isus “pravi čovjek koji istinski trpi i žeđa, istinski viče do neba, istinski oprašta razbojniku”, te da je “istinski doživio ljudsku napuštenost, kao što je čovjek nerijetko doživljava”.

“Isus umire s dječjom molitvom na usnama, zadovoljan djelom koje je dovršio po Očevu planu. Životna je zadaća ispunjena. Križ je započeo svoje uzvišenje i pobjede u raskajanu stotniku, u skrušenu razbojniku i u onom svijetu koji se vraćaše s Kalvarije “bijući se u prsa”. Križ ludosti počeo je ižarivati spasotvornu mudrost; križ rugobe poprimati izgled božanske dobrote; križ sramote pretvara se u uzvišenje svetoga križa koji ne će prestati pobjeđivati do Sudnjega dana”, zaključio je na kraju biskup Perić poželjevši da nam “dobro stablo” Isusova križa urodi “dobrim plodovima” da bismo iz “dobra blaga srca svoga” mogli “iznositi dobro” koje će se očitovati u podnošenju svih naših osobnih i zajedničkih križeva u životu čvrsto vjerujući da nam je samo kroz mnoge nevolje u Kraljevstvo Božje.
Generalni vikar izrekao je obljetničke čestitke u kojima je istaknuo da je biskup Perić sedmi po redu pastir te mjesne Crkve. Podsjetio je na poteškoće s kojima se ova mjesna Crkva suočavala tijekom izgradnje prve mostarske katedrale, za čiju je posvetu kamena temeljca, u ratu srušene i danas obnovljene župne crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru, trebalo proći punih 20 godina. Dalje je kazao da je od 1890., kada je ta katedrala ustupljena župi i samostanu sv. Petra i Pavla s nakanom da se izgradi nova, počela “skoro stogodišnja muka” sve dok 1980. godine nije svečano posvećena današnja mostarska katedrala “u kojoj danas Bogu zahvaljujemo na svim darovima, a posebno na daru Vašega biskupskoga služenja ovoj mjesnoj Crkvi”.