Požega, (IKA) – U požeškome Biskupskom domu 22. kolovoza biskup Antun Škvorčević primio je slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka u pratnji oca Đorđa Teodorovića. Na susretu je sudjelovao prepošt požeškoga Stolnog Kaptola i katedralni župnik Ivica Žuljević te tajnik Krunoslav Juraković. U pozdravu biskup je kazao: “Drago mi je što se na Vašu inicijativu ponovno susrećemo ovdje u Biskupskom domu u Požegi i da imamo prigodu, kao pastiri dviju Crkava na ovom prostoru progovoriti o pitanjima nedavne prošlosti i sadašnjosti. U duhu bratskog poštovanja vjerujem da smo mi ti koji trebamo i možemo razgovarati o nekim pitanjima, gledati ih s evanđeoskog zrenika i tragati za zajedničkim odgovorima. Želio bih Vam ovom prigodom izraziti žaljenje za rušenje ili oštećenje križa na spomeniku u dvorištu parohijskog doma u Medarima. I taj čin svjedoči da postoje još uvijek ranjeni ljudi, ili možda još teže, da postoje ljudi koji nose neku nutarnju prazninu iz koje ne prepoznaju da je križ jednako svetinja i nama katolicima i vama pravoslavnima jer nas podsjeća na muku i smrt istoga našega Gospodina, i na njegovu uskrsnu pobjedu. I to je znak kako je potrebno još uvijek na ovim prostorima nastaviti djelovati da se ono što je u ljudima razoreno izliječi, da znamo pristupati iz duhovnih, evanđeoskih polazišta u svakoj prigodi, pa i ovakvoj.
Minulih dana bilo je s različitih razina i političkih i crkvenih govora o onome što nam se dogodilo prije 20 godina u nedavnom ratu. Moglo se i ovom prigodom čuti kako još uvijek nemamo dovoljno jednakog osjećaja jedni za druge, za žrtve jednih i drugih, i za zločine. Ukoliko još uvijek netko zastupa sustav da je žrtva na jednoj strani, a zločinac na drugoj, mi ne izlazimo iz stanja zla nego se vrtimo u njegovu začaranom krugu. Tragati nam je za evanđeoskim mogućnostima i znati progovoriti tako i o zlu koje se dogodilo da nikoga ne povrijedimo, a osobito da ne povrijedimo istinu. Zahvaljujem Vam još jedanput za ovaj susret i vjerujem da ćemo – kao i do sada – u bratskoj dobrohotnosti i iskrenosti znati razmišljati o pitanjima koja su nam zajednička. Jednako tako pozdravljam i o. Đorđa, Vašeg suradnika i pakračkog paroha, kao i moje suradnike, preč. Ivicu Žuljevića, prepošta Stolnog kaptola i katedralnog župnika te novog tajnika Krunoslava Jurakovića.”
Episkop Jovan je u svom odgovoru rekao: “Velika je radost sresti Vas ponovno, velika je i duboka radost čuti od Vas riječi koje blaže, koje liječe. Ali ja ću početi od nečeg drugog. A to je jedna velika i strašna zajednička briga, i Vaša i moja, koju ne smijemo zaboraviti. Vi ste na najbolji način istakli da onaj koji ne osjeća tuđe rane kao svoje, on nije sišao u dubinu duše, nije sišao u dubinu stradanja i vaskrsenjaHristova kojim se razumijeva sve oko nas. A tko to danas najviše pati i najviše strada? To su hrišćani Bliskog istoka čije stradanje je stravično i svakodnevno. Mi, noseći rane, tražeći lijeka za svoje rane, a kad kažem svoje rane, ne mislim na rane jednog naroda, ili jedne Crkve, nego na zajedničke rane – tražeći lijeka tim ranama i noseći te rane – moramo razumjeti tu stravičnu ranu koja se u ovom trenutku otvara, gdje svetinje, hramovi, manastiri, krstovi, groblja bivaju razarani svaki dan, gdje je ognjište vjere, gdje je sam Hristos hodao, gdje su njegovi učenici hodali, gdje su oni do dana današnjega sačuvali obraz Hristov u sebi, danas se prazni od hrišćana, danas evo vidimo ih kako navaljuju na naše granice tražeći i ovdje sebi lijeka. Mi to baš zato što smo osjetili stradanje ne smijemo prešutjeti.
Beskrajno sam Vam zahvalan na riječima utjehe povodom onoga što se dogodilo u Medarima. No, međutim mislim da je to samo još jedan razlog i povod da osjetimo dubinu tuđe rane, tuđeg stradanja i da se obratimo jedinome onome koji je u stanju da te rane zaliječi, da se molimo za one koji su stradali, ali isto tako da se molimo za one koji su zlo u Medarima učinili. Jer, lako je moliti se za stradalnike, ali potrebno je moliti i za one koji su zlo nanijeli. Nažalost, u našoj novijoj povijesti imamo toga mnogo i moramo tu da se najdublje skrušimo pred Gospodom i da od njega tražimo milost za te ljude, a istovremeno da nam to služi na opomenu da ako se Hristom ne obogatimo, ako se Hristu ne obratimo, kako ćemo prepoznati da je taj krst simbol i stradanja i vaskrsenja i da on vaskoliki svijet blagoslivlja i oblagodaćuje i svima blagodat i blagoslov donosi. Hvala Vam na pozivu u ovaj časni dom, u dom koji daleko prevazilazi svoje mjesto svojom ljubavlju, svojim gostoprimstvom, domaćinstvom i pažnjom. Nadam se da će ova tradicija našeg susretanja koja već postoji, da se nastavi i da donese ploda ne samo ovdje u Slavoniji nego i u cijelome hrišćanskom svijetu.”
Biskup i episkop razgovarali su o različitim pristupima događajima iz prošlosti i mogućnostima da zajedničkim nastojanjima pridonesu prevladavanju problema, međusobnom poštovanju, razumijevanju i suživotu. Susret je završio zajedničkim domjenkom u Biskupskom domu.