Hvar, (IKA) – Hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk uputio je poruku biskupijskim svećenicima u kojoj iznosi razmišljanje o teškomu stradanju katoličkih svećenika za II. svjetskog rata, a osobito poslije njega. Poruku je uputio u Godini posvećenoga života koju je 30. studenoga 2014. u Katoličkoj Crkvi otvorio papa Franjo.
Biskup Štambuk u poruci podsjeća kako je nedavno dovršena spomen-crkva u Staroj Gradiški koja podsjeća kako je svećenicima – zatvorenicima bilo naređeno da ruše tadašnju postojeću crkvu u Staroj Gradiški. “A da jadnost te naredbe bude još jadnija, bilo im je naređeno da to trebaju učiniti svojim vlastitim rukama bez ikakve pomoći alatima… Njima na spomen – ostvarena je zamisao koju su podržale sve nad/biskupije u Hrvatskoj skupa sa svećenicima iz Bosne i Hercegovine. Jer nema biskupije, nema redovničke zajednice koja nije imala svoje stradalnike koji su ‘svratili’ u zloglasni starogradiški zatvor”, stoji u poruci hvarskoga biskupa, koji ističe da su onima koji su boravili u toj kaznionici “veliki grijesi” bili to što su Hrvati i katolici.
U nastavku podsjeća kako je Stara Gradiška, koja se prvi put spominje u 16. stoljeću, u to vrijeme bila naselje s manje od tisuću stanovnika, smješteno 14 kilometara jugoistočno od Okučana na obali rijeke Save nasuprot Novoj Gradiški. “Mjesto ima staru važnu tvrđavu u Slavonskoj vojnoj krajini. Uz nju je za vrijeme NDH bila kaznionica i za vrijeme komunizma (1945. do 1991.) nastavljena je ista uloga pod ‘nježnim’ naslovom ‘kazneno popravni zavod'”, ističe mons. Štambuk i dodaje: “Nažalost, taj proslijedak se događao u drastičnijem ‘izdanju’ ne samo u svezi spomenutoga rušenja stare crkve nego i s brojnim novim pronalascima kako mučiti ljude, svećenike na posebni način.”
“U ovom učilištu i mučilištu pohađali su nastavu i svećenici naše trootočke biskupije: don Stipe Bojanić, don Toni Giaconni, don Božidar Medvid, don Andro Štambuk (1955. biskup), pa je i naša otočka Crkva sudjelovala u troškovima, u ne posebno velikoj svoti, ali tu su boravili nama naši bliski, naši svećenici”, podsjeća mons. Štambuk, dodajući kako ćemo “dolazeći k ovoj novoj spomen-crkvi doći k svojima, misliti na njih, moliti za njih, učiti od njih, biti ponosni na njih jer ‘umalo ih ne smrviše u zemlji, ali naredaba Gospodnjih nisu ostavili’ (Ps 119,87). Oni su utkani u onu svetu ‘četu’ s nebesnicima, od prvih kršćanskih vremena pa do danas kad slušamo vijesti o nemilosrdnom ubijanju braće / sestara u Aziji ili Africi”.
Na kraju poruke zapitao se koliko i u čemu kao naraštaj 21. stoljeća trpimo zbog vjere i koliko hrabro dajemo dobro svjedočanstvo vjere. Uputio je zahvalu Bogu za milosne darove, posebno za dar jakosti Duha Svetoga, koji je djelovao po životu tih svećenika, te što su “uspjeli ostati svećenici koji su bili u prilici tješiti utjehom vjere ostale zatvorenike, pa i bili kažnjavani ‘zbog te nedozvoljene rabote'”. Pozvao je sve da, prema svojim mogućnostima, pohode te prostore i ne zaborave na strahote kojima su bili izloženi ti svećenici.