Postira, (IKA) – Svećenik Riječke nadbiskupije Ivan Glavinić, koji je preminuo u srijedu 24. lipnja u Kliničkomu bolničkom centru na splitskim Križinama, pokopan je u subotu 27. lipnja u rodnoj župi sv. Ivana Krstitelja u Postirima na otoku Braču. Svećenik Glavinić umro je u 90. godini života i 59. godini svećeništva, i to na blagdan sv. Ivana Krstitelja, naslovnika svoje rodne župe u kojoj je, prema svojim mogućnostima i koliko su mu to dopuštale tjelesne snage, pomagao u pastoralnim djelatnostima. Na ispraćaju preminuloga svećenika okupilo se više svećenika od kojih trojica predstavnika Riječke nadbiskupije s izaslanikom tamošnjeg nadbiskupa dr. Ivana Devčića mons. Nikolom Uravićem, voditeljem Svećeničkoga doma u Rijeci. Misu zadušnicu služio je hvarski biskup Slobodan Štambuk, dok je liturgijsko pjevanje predvodio župni zbor Karmel.
“Kralju kojemu sve živi, dođite poklonimo se! Kralju kojemu vjerujemo u vječnosti živi i naš brat Ivan, pa ga zamolimo da našemu bratu oprosti ljudske grijehe kako bi njegova vječnost bila blagoslovljena”, rekao je hvarski biskup na početku mise zadušnice koju je prikazao za preminuloga svećenika u crkvi Sv. Ivana Krstitelja. U homiliji je uputio birane riječi prema pokojniku, utemeljivši svoju poruku na riječima Psalmiste “Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin”. Pristupajmo ovim sprovodnim obredima s punim povjerenjem u Božju ljubav koja više pamti naše dobro nego zlo. Ako je Gospodin, kako smo čuli u evanđelju, obećao raj razbojniku koji je s njime visio na križu, kako neće nama i našem bratu, rekao je mjesni biskup, pozvavši vjernike na molitvu za preminuloga. Osvrnuvši se na pokojnikov život, primijetio je kako je za ranoga djetinjstva ostao bez oca i majke, te je kao dijete preuzeo ulogu oca i majke prema mlađoj braći i sestrama. U 31. godini života postaje svećenik Riječke nadbiskupije, čovjek koji će podno Velebita osjetiti što znači snijeg, led, ali i medvjed; što znači u takvim uvjetima otići do bolesnika. Neka sve te životne žrtve našega pokojnika Gospodin primi, rekao je mons. Štambuk, podsjetivši kako je svećenik Glavinić godine 1979. došao u rodna Postira i bio na raspolaganju župi koliko su mu to dopuštale snage. Na kraju homilije sa zabrinutošću je primijetio kako se broj živućih svećenika iz postirske župe smanjuje, te ujedno izrazio nadu da će tamošnja župa dati nove svećenike.
Mons. Uravić, izaslanik riječkoga nadbiskupa Devčića, podsjetio je ukratko na svećenikov životni put te mu zahvalio na svećeničkom služenju na području te nadbiskupije gdje je opsluživao nekoliko župa od 1957. do 1979. godine. Želio je Bogu služiti na najbolji mogući način i s molitvom na ustima. I zato mu hvala na svemu što je učinio, rekao je mons. Uravić, uputivši, pritom, izraze sućuti rodbini i prijateljima preminuloga. Zahvalio je, ujedno, svima koji su o svećeniku skrbili posebno u njegovoj starosti i bolesti.
Mjesni župnik mons. Tonči Jelinčić podsjetio je na svećenikov život s naglaskom na njegovo djetinjstvo i mladost koje je bilo obilježeno ratnim stradanjima. Istaknuo je kako je po dolasku u Postira, poslije umirovljenja 1979. g., bio više od kapelana, a posebno u susjednoj župi Uznesenja Marijina u Splitskoj gdje je često slavio nedjeljnu euharistiju s vjernicima. Uime klera Hvarske biskupije srdačno je zahvalio preminulome.
Ivan Glavinić, sin Joze i Marije r. Matković, rođen je 13. srpnja 1925. godine u Postirima.
Njegov otac Jozo je poginuo u 43. godini života, i to od granate u ribarskoj lađi gdje je želio uloviti ribe kako bi prehranio svojih šestero djece, dok je bez majke Marije ostao dva mjeseca ranije. Najstariji sin, svećenik Ivan, tada je imao 18 godina, a najmlađoj Petronili bilo je 5 godina. Za njih se nije imao tko brinuti pa su svi poslani u zbjeg u El Shatt početkom 1944. godine, nakon čega su se vratili u domovinu. Sin Ivan, kako su ga zvali Ivo, poratnih je godina osjetio želju krenuti prema svećeništvu, ali su ga ometale tadašnje lokalne vlasti zvavši ga u tzv. radne akcije. Primljen je u riječko sjemenište kao “zakašnjelo zvanje” te je, završivši gimnaziju i Teološki fakultet u Rijeci i Pazinu, zaređen za svećenika na naslov Riječke nadbiskupije 8. srpnja 1956. godine u Senju. Od 1957. do 1961. godine obnašao je službu župnika u župama Klanac i Donje Pazarište na području Like, dok je do 1968. župnikovao u župi Sv. Juraj kod Senja. Poslije službe u župama Grižane i Bribir, poslan je u Fužine. Službu župnika je najdulje vršio u Praputnjaku, od 1970. do 1979. godine, nakon čega je zbog zdravstvenih razloga umirovljen te mu je omogućen povratak na rodni Brač. Bio je poznat po izjavi “Isuse, ako pojedu mene, pojest će i tebe”, kada je jednom za mećave zalutao u Velebitu, noseći pričest bolesniku. Njegova sestra Katica, zvana Rina, pomagala mu je u njegovoj službi od prvoga dana svećeništva.
Lijes sa zemnim ostacima preminuloga svećenika ispraćen je, zatim, do mjesnoga groblja gdje je nakon sprovodnih obreda koje je predvodio mjesni župnik mons. Jelinčić, položen u osobnu grobnicu gdje je pokopana i njegova sestra koja ga je posluživala.