Dubrovnik, (IKA) – Skupina žena i muškaraca koji su doživjeli silovanje u Domovinskom ratu boravili su u Dubrovniku u utorak 9. lipnja u organizaciji Caritasa Dubrovačke biskupije i Centra za hagioterapiju Split. Primio ih je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić te su obišli povijesno-kulturne znamenitosti Dubrovnika, a navečer su bili na misi u crkvi Male braće te zatim sudjelovali na projekciji dokumentarnog filma “Sunčica”.
U prostorijama Ordinarijata te posebne žrtve rata upoznale su mons. Palića s djelovanjem i poteškoćama s kojima se susreću, ali i mnogim uspjesima koje su ostvarili u priznavanju ratnog zločina koji je nad njima izvršen.
Predsjednica udruge “Žene u Domovinskom ratu” Marija Slišković predstavila je rad svoje udruge, te kako se istražujući žrtvu žena u ratu došlo i do knjige “Sunčica” kojom je započeo javni govor o razotkrivanju ratnog zločina silovanja. Potom je došlo do snimanja istoimenog filma, a s njim i do javnih svjedočenja žena i muškaraca koji su bili žrtve ovog ratnog zločina. Rekla je da je na taj način hrvatska i međunarodna javnost upoznata s onim što se događalo, a film je u Houstonu dobio nagradu za kratki dokumentarni film. Istaknula je da je veliki uspjeh što je krajem proteklog mjeseca, nakon višegodišnje borbe, usvojen u Hrvatskom saboru zakon koji žrtvama silovanja u Domovinskom ratu priznaje status žrtve i daje simbolična materijalna prava. Istaknula je i da je proveden poseban program psihološke pomoći žrtvama pod nazivom “Ja sam mnogo više od moje traume”, a koji je proveden do sada na 16 osoba (samo na 8 potpuno, dok je na 8 polovično zbog nedostatka materijalnih sredstava). Dobri su rezultati ovog programa, rečeno je, jer se nije osobe liječilo tabletama “kojima se od njih stvaralo ‘zombije'”, već se razgovorom došlo do rezultata. Osobe su počele normalno spavati, a što je posebno važno promijenili su se i obiteljski odnosi te je tako spriječen prijenos traume na drugu generaciju.
Mons. Palić prenio je pozdrave dubrovačkog biskupa Mate Uzinića koji zbog odsutnosti iz Dubrovnika nije mogao primiti žrtve. “Duboko cijenimo, poštujemo i divimo se vašoj hrabrosti da ste mogli učiniti ovaj korak i upoznati sve nas o toj stvarnosti, tihoj patnji i boli svih vas, koja je u neku ruku ne samo vaša bol, nego i bol cijelog našeg naroda. S dubokim poštovanjem stojimo pred vašom žrtvom, pred svim onim što ste vi podnijeli”, rekao je mons. Palić te izrazio radost zbog koraka koji su učinjeni u priznavanju njihove žrtve te da se na taj način doznala istina “i o ovom segmentu borbe za samostalnost Domovine”. Podsjećajući na riječi sv. Ivana Pavla II., ali i pape Franje, potaknuo je na prekidanje “spirale mržnje i nasilja”, ističući da se počinjeno zlo nipošto ne smije zaboraviti, ali ne u smislu da bi nas potaknulo na mržnju, jer mržnja šteti onome tko mrzi. Izrazio je potporu Dubrovačke biskupije žrtvama te obećao pomoć u njihovom djelovanju. Nakon toga međusobno su izmijenjeni pokloni.
Navečer je u dvorani Ivana Pavla II. prikazan dokumentarni film “Sunčica” koji sadrži iskaze zatočenih osoba nad kojima je izvršen ratni zločin silovanja. Film, kao prethodno i knjiga, dobio je naziv po djevojčici koja je imala samo osam mjeseci kada je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Njenu majku su zatvorili u stanu i držali kao roblje za silovanje. Sunčica nije znala što čine njenoj majci, plakala je jer ju je trebala za sebe. Srpski vojnici kojima je svojim plačem ometala uživanje u vršenju zločina, bacali bi tada svoje teške vojničke jakne na nju. Nekim čudom Sunčica se nije ugušila pod tim vojničkim odorama, te je ova osmomjesečna zatočenica preživjela. Dvadeset godina poslije Sunčica je odrasla djevojka i zna sve što su činili njoj i njenoj majci. Sunčica je jaka, preživjela je okupatorske odore onda i prešućivanje zločina nad njom i njenom majkom danas. A Hrvatska je satkana od snage mnogih Sunčica. Nakon filma okupljenima se obratila Slišković koja je rekla da postoje saznanja da su se ista počinjenja ratnih zločina silovanja događala i po crnogorskim logorima u kojima su bile osobe s dubrovačkog područja, ali nažalost niti jedan zločin nije prijavljen. Potaknula je one koji su to doživjeli na prijavljivanje zločina “jer svaka šutnja štiti zločince, šutnja žrtvi iz Dubrovnika i okolice dovest će do toga da nećemo imati saznanja o počinjenju tog ratnog zločina na ovim prostorima i na ovim žrtvama”. Posebno emotivan trenutak bio je kada su nazočne žrtve izišle pred okupljene, nakon čega su svi u dvorani ustali u znak poštovanja prema njihovoj žrtvi, te dugim pljeskom dali im podršku i zahvalili za njihov javni govor o ovom strašnom zločinu.
Iz Caritasa Dubrovačke biskupije svima je zahvalila Marija Đurović, rekavši da su prilikom organiziranja njihovog dolaska u Dubrovnik u Caritasu naišli na otvorena vrata te spremnost svih da pomognu. Rekla je da je Caritas djelotvorna ljubav koja se iskazuje i kroz molitvu, te sve okupljene pozvala da i molitvom pomognu, jer molitva može dati snagu za oprost.
Tijekom dana žrtve silovanja posjetili su tvrđavu Imperijal na Srđu, tj. muzej Domovinskog rata, koji su obišli uz pratnju dvojice branitelja Zorana Jovića i Roberta Anđušića iz Udruge branitelja Dubrovnika 1991. – 1996. U popodnevnim satima su uz stručno vodstvo obišli znamenitosti Grada.