Donji Lapac, (IKA) – Gospićko-senjski biskup Mile Bogović blagoslovio je u srijedu 27. svibnja u Donjem Lapcu gradilište buduće crkve Sv. Ivana Pavla II. Bit će to pastoralno i nacionalno utočište Hrvata koji su došli u lapačku dolinu nakon Domovinskog rata kao prognanici iz Bosne. Hrvati su u tome kraju nestali nakon turskih prodora u 16. stoljeća a oni preostali tijekom 2. svjetskog rata.
Danas blagoslivljamo temelje crkve koju ćemo posvetiti sv. Ivanu Pavlu II. Pred dva dana proslavili smo 15. obljetnicu uspostave Gospićko-senjske biskupije. Uspostavio ju je isti papa Ivan Pavao II. pa je i ovo djelo na neki način izraz naše zahvalnosti prema njemu. Posebno želim istaknuti da je taj Papa za vrijeme svoga posjeta Hrvatskoj 4. listopada 1998. blagoslovio temeljni kamen za ovu crkvu koju njemu posvećujemo, jer je u međuvremenu proglašen svetim. Zato smo danas svi posebno radosni i ponosni. Valja na kraju reći da je ovo prva katolička crkva koja se u novom vijeku gradi u ovom mjestu, rekao je u propovijedi biskup Bogović. Biskup je zahvalio općinskim vlastima što su omogućili kupnju gradilišta u samom središtu mjesta. Vjerujem da će i ova crkva i zajednica koja će se u njoj okupljati doprinijeti da na ovim prostorima ni pravoslavni ni katolici neće biti prisiljeni bježati jedni od drugih, odnosno da se nijedni neće osjećati ugroženi od drugih, istaknuo je biskup Bogović u propovijedi.

Suslavili su upravitelj župe Boričevac kojoj pripada Donji Lapac Stipe Zeba kao i udbinski župnik i dekan mons. mr. Tomislav Rogić. Sudjelovali su brojni župljani kao i predstavnici političkog života općine Donji Lapac, susjednih općina i Ličko-senjske županije.
U propovijedi biskup Bogović donio je i povijesni presjek lapačkog kraja: „Stanovnici srednjovjekovne lapačke župe zvali su se Lapčani. Dana 24. kolovoza 1435. spominje se lapački arhiđakon i kninski kanonik. Arhiđakonat je još veća teritorijalna jedinica od dekanata. Znači da je tada bilo mnogo župa, crkava i svećenika na ovom prostoru. Znademo da nam se i pop Martinac, koji nam je dao potresnu sliku Krbavske bitke 1493., predstavlja kao “plemenom Lapčanin”. Unutar toga plemena postojalo je više porodica, a jedna od njih zvala se Boričevići. Ovi sagradiše na sjevernom dijelu župe utvrdu i tako postaviše temelj za naselje Boričevac. U crkvenom pogledu cijela je lapačka župa bila u kninskoj biskupiji. Svi stanovnici lapačke župe u to vrijeme bili su katolici i Hrvati. Turci osvojiše lapački kraj 1527., iste, dakle, godine kada i Krbavu i istočni i južni dio Like. Ti krajevi oslobođeni su od Turaka u ratu koji je završio Svištovskim mirom 1791. godine. Muslimansko stanovništvo je tada prešlo u Bosnu, a s njime i nešto pravoslavnog stanovništva. Ipak je glavnina pravoslavaca ostala na svojim posjedima. Na napuštene muslimanske posjede dolaze pravoslavci s područja od Bruvna do Zrmanje. Na područje Brotnje doselila se katolička porodica Ivezića od Štikade. Boričevac tada naseliše katolici iz lovinačkog kraja. Cijeli taj kraj pripojen je udruženim biskupijama senjskoj i modruškoj”.
Biskup je zatim govorio o nastanku i povijesti župe Boričevac kojoj pripada i Donji Lapac. „Lapački kraj bio je nastanjen nakon Turaka pretežno pravoslavnim življem. Jedino je Borićevac bio katoličko mjesto. Ondje je 1801. osnovana katolička župa. Osim Boričevljana njoj će pripasti i svi ostali katolici razasuti u manjim skupinama po lapačkom kraju. Najbrojniji su bili Ivezići u Brotnji, a poslije će se naći katolika u svim većim naseljima. Nakon privremene drvene crkvice, župa Boričevac dobila je 1807. zidanu crkvu. Ona je dvije godine nakon toga nastradala u jednom turskom napadu iz Bosne. Nova crkva bit će dovršena tek 1844. godine. Stotinu godina poslije (1941.) crkva je zapaljena. Poslije „Oluje” počela je obnova koja i dalje traje. Toj župi dana su poslije na upravu i mjesta u Bosni s ovu stranu Une u kojima je bilo katolika. To su Kalati, Ostrvica, Kulen Vakuf, Klisa i neka manja. Broj katolika na tom području prije drugog svjetskog rata kretao se oko 2000.
Egzodus Boričevljana. Dugo se slavio dan kada je 27. srpnja 1941. u Srbu prva puška pukla. Nitko nije smio reći da je tom puškom najprije ubijeno nekoliko Hrvata. Ubrzo nakon toga „ustanici” su krenuli u Brotnju gdje je živjela veća skupina Hrvata, prezimenom Ivezići. Njih 38 završilo je u jami. Najmlađi je imao 2 godine a najstariji 82. Zločinci su u jamu bacali ljude kao po nekom obredu: od najstarijeg Luke do najmlađega Jakova. Uz to su Luku nagonili da svira na gusle kako bi prizor bio dojmljiviji. Nakon toga na redu je bilo jedino čisto hrvatsko i katoličko naselje u lapačkom kraju – Boričevac. Ustanici su poslali Boričevljanima poruku da će svi završiti kao Ivezići ako ne napuste mjesto. Prijetnja nije izgledala nimalo naivna pa je boričevački župnik Vladimir Stuparić, uz pratnju oružnika, poveo narod prema Bosni. Kolona se stvara 1. kolovoza i nastavlja narednog dana. U dobar čas otiđoše, jer “osloboditelji” ubrzo stigoše u mjesto i preostale poubijaše ili spališe žive u kućama. Glavnina je krenula na put bez povratka. U rujnu 1941. dosta ih poginulo kod Kulen Vakufa u jednom četničko-partizanskom naletu preko bosanske granice.
Tužna je povijest tih bjegunaca. Nije bilo lako naći novo kućište, nije bilo lako naći zaposlenje. Jer teško je bilo nazivati se Boričevljanin. Bili su istjerani iz svog zavičaja, a to im je poslije pripisivano kao krivica. Oni sada dolaze svake godine za Malu Gospu, ali već slijedećeg dana Boričevac je opet prazan. Nakon Oluje u Lapačku dolinu naseliše se protjerani Hrvati katolici iz Bosne, rekao je biskup te dodao: Crkva vas je dočekala i pratila. Ona današnjim danom kreće u izgradnju duhovnog hrama za vas. Vjerujemo da ćemo u tome imati i pomoć naše države.
O tehničkim detaljima buduće crkve govorio je ekonom biskupije vlč. Nikola Turkalj a svečanosti blagoslova gradilišta nazočili su i načelnik općine Donji Lapac Ilija Obradović, njegov zamjenik Miro Tomić kao i predstavnici projektanta, Meplin inženjering iz Splita, nadzora IGH Zagreb te izvođača radova GIVI iz Otočca.