Krajem travnja s njemačkog izvornika prevedena je knjiga “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski” autora Christopha Hurnausa u kojoj banjolučki biskup Franjo Komarica govori o pozadini zastupničkog rata međunarodnih sila.
Autor Hurnaus u svojoj knjizi, među ostalim, navodi: Kada papa Franjo 6. lipnja dođe u Sarajevo naći će podijeljenu zemlju koja i 20 godina nakon strašnoga rata još uvijek nema prave perspektive za budućnost. Zemlju između Istoka i Zapada koja je mirovnim ugovorom u Daytonu godine 1995. podijeljena na dvije državne jedinice, na papiru je ipak suverena i nedjeljiva država.
U Republici Srpskoj živi danas 49% stanovnika Bosne i Hercegovine a 51% sveukupnog stanovništva živi u zajedničkoj bošnjačkoj-hrvatskoj Federaciji. Mirovni sporazum iz Daytona stvaranjem Republike Srpske nije samo legalizirao ratno etničko čišćenje, već i kantonalnim upravama stvorio birokratski aparat kakvoga nema u Europi.
Biskup Franjo Komarica, kojega smo posjetili u Banjoj Luci, bez uljepšavanja tumači, što je danas u Bosni i Hercegovini žalosna stvarnost. Daytonski sporazum napravljen je na temelju teške nepravde koja je ratna osvajanja nagradila a žrtve krvavog sukoba gorko kaznila. Srpski narod, koji je prije rata činio 31% sveukupnog stanovništva zemlje, ugovorom iz Daytona dobio je 49% teritorija Bosne i Hercegovine.
Danas, 20 godina nakon rata, još uvijek nedostaje politička volja za zajedničkom državom. Ugovor iz Daytona nije bio ništa drugo nego “modus vivendi” – “način života”, privremeno rješenje s ciljem završetka rata.
Franjo Komarica, neustrašivi biskup iz Banje Luke, u razgovoru s nama postavlja mnoga neugodna pitanja, primjerice pitanje o moćnicima koji su stajali iza toga krvavoga rata. Komarica ne vjeruje da je rat planiran u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. U jednoj upravo objavljenoj knjizi na njemačkom jeziku s naslovom: “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”, banjolučki biskup govori o pozadini zastupničkog rata međunarodnih sila. Prije rata na području Banjolučke biskupije živjelo je oko 120.000 katolika. Nakon progona i etničkog čišćenja srpskih moćnika, na području biskupije ostalo je danas ne više od 30.000 katolika.
Za vrijeme krvavog rata borio se biskup kao lav da zaštiti svoje vjernike pred samovoljom, progonom i ubojstvom. Njegove poruke, apeli i pozivi za pomoć iz onoga vremena pune čitave knjige. Biskup je 231 dan od srpske policije bio držan u kućnom pritvoru. Da je preživio, pravo je čudo. Biskup je za vrijeme rata apelirao na svoje hrvatske zemljake da ne vraćaju zlo zlim. Da Hrvati iz područja Banje Luke u to vrijeme nisu upirali oružje protiv drugih zasluga je toga apostola mira. Hrvati su ipak morali napustiti Banju Luku, jer su to moćnici željeli, i tako odlučili još prije rata. U svojoj novoj knjizi biskup daje šokirajući uvid u mehanizam međunarodne politike.
Neumorno je mons. Komarica putovao po Europi i svijetu, da probudi savjest moćnika. U New Yorku, Parizu, Londonu i Berlinu susretao je čisti cinizam. Komarica je zbog svoga hrabrog nastupanja za neotuđiva ljudska prava godine 2004. bio predložen za Nobelovu nagradu. Biskup se još uvijek bori danas, 20 godina nakon rata, za pravo na povratak protjeranih katolika svoje biskupije. Informirao nas je o zlobi lokalnih srpskih vlasti koje sprečavaju povratak Hrvata u njihova naslijeđena područja. Sudbina njegovih ovaca koje su rasijane po svim stranama svijeta razara njegovo pastirsko srce.
Jedno cijelo poslijepodne pratili smo biskupa po njegovoj biskupiji. Vodio nas je u poznati trapistički samostan Marija Zvijezda koji je godine 1869. utemeljio Franc Pfanner iz Vorallberga, a koji je kasnije osnovao Mariannhiller misionare. Biskup Komarica izvijestio nas je o nevjerojatnoj Pfanerovoj kulturi koju je on donio u jednu od najzaostalijih zemalja onoga vremena, koja je bila pod osmanlijskom vlašću.
U najboljim vremenima u trapističkom samostanu živjelo je 250 redovnika koji su se, pored svojih samostanskih dužnosti i molitava, još bavili preradom drveta, mlinarstvom, proizvodnjom struje, sira, piva. Danas u Mariji Zvijezdi žive tri redovnika. Biskup Komarica bi imao mnoge ideje koje bi taj samostan u srcu Europe učinile mjestom susreta različitih kultura. Zajedno s biskupom i direktorom Caritasa Miljenkom Aničićem posjećujemo neke od projekata biskupijskog Caritasa, među ostalima starački dom u Banjoj Luci, vinograd, jedno postrojenje za proizvodnju bio-plina i siranu, u kojoj se od prije nekoliko godina proizvodi poznati sir trapist. Svi ti projekti su znakovi nade u zemlji prividnog beznađa.
Biskup uvijek iznova ističe kako je nazočnost Katoličke Crkve dobro došla svim ovdje živućim narodima.
Jedan od najboljih primjera za to je katolička europska gimnazija u Banjoj Luci. Ta škola je kao multietnički laboratorij u kojemu se djeca sve tri nacionalnosti uče mirnom suživotu. 80% djece je srpske nacionalnosti a ostali dolaze iz hrvatskih i muslimanskih obitelji.
Da je katolička gimnazija u Banjoj Luci najbolja u cijeloj Republici Srpskoj potvrđuju biskupu čak i lokalni srpski političari.
Kod dodjele Franz-Werfel-nagrade za ljudska prava Franji Komarici godine 2005., pohvalni govor održao je sadašnji predsjednik Njemačke Joachim Gauck. Istaknuo je da je biskup Komarica bio svjedok koji je nazvao “ubijanje ubijanjem”, a “mučenje mučenjem”, usprkos prijetnji njegovu vlastitom životu. “Njegov ostanak je znak nade.”
Usprkos svim zastrašivanjima i svakom psihoteroru protiv njega i njegova naroda zadržao je taj vjerodostojan i vrijedan divljenja biskup svoju ljubaznost i svoj humor. Svjedočanstvo toga hrabroga biskupa nije ostalo skriveno ni papi Ivanu Pavlu II. On je, usprkos mnogim odupiranjima, došao godine 2003. u Banju Luku da počasti Crkvu mučenika. On nije mogao ni želio gledati, da vjekovna prisutnost Katoličke Crkve na tome prostoru Europe jednostavno bude izbrisana.
Na kraju našega putovanja posjetili smo malu župu Presnače u predgrađu Banje Luke. Tamo su 12. svibnja 1995. hladnokrvno ubijeni župnik Filip Lukenda i časna sestra milosrdnica Cecilija Grgić i ostavljeni u gorećoj župskoj kući. Dan prije toga naoružane srpske vojne snage digle su u zrak hodočasničku crkvu koja je posvećena svetoj Tereziji iz Lisieuxa. Pod ruševinama i pepelom pronađene su neoštećene svetičine moći. Danas je hodočasnička crkva Presnače ne samo u Banjoj Luci nego i nadaleko poznata kao znak da su ljubav i pomirenje jači od mržnje, terora i nasilja. (ika-kta/sa)

.