Osijek, (IKA) – Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku održan je 16. travnja znanstveni kolokvij prigodom obilježavanja 130. obljetnice rođenja Romana Guardinija. S nekoliko misli o tome velikom teologu XX. st. kolokvij je otvorio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu prof. dr. Ivica Raguž. Djelovanje Romana Guardinija (1885.-1968.), napose između dva svjetska rata, predstavlja jedno od najplodnijih razdoblja teološke misli i utjecalo je na mnoge kasnije teologe XX. st. i, u konačnici, na sam II. vatikanski koncil. Stoga i kolokvij, zaključio je u uvodu dekan Raguž, ima za cilj odati poštovanje i obilježiti to intenzivno razdoblje u povijesti teologije.
Prvo izlaganje održao je doc. dr. Šimo Šokčević, pod naslovom “Filozofija moći Romana Guardinija”. Prikazao je temeljne naglaske filozofije moći Romana Guardinija, uspoređujući njegovu misao s drugim važnim misliocima, poput Boecija, Hobbesa, Webera, H. Arendt i Michela Foucaulta. Tako je slušateljima predstavio jasnu razliku Guardinijeva poimanja moći od danas prevladavajućeg društveno-političkog poimanja toga fenomena i rastuće utilitarno-tehničke i humanolatrijske civilizacije.
U izlaganju “Liturgija kao umjetnost i igra kod Romana Guardinija” prof. dr. Ivice Žižića bilo je riječi o zanimljivim perspektivama iz kojih Guardini promatra liturgiju u svom prvom značajnom djelu “Duh liturgije”. Ukazano je na to da liturgija, poput umjetnosti i igre, ne može biti svedena na neku praktičnu svrhu, a njezina estetika nije utjeha, niti mjesto praznog emocionalnog pražnjenja, nego sudjelovanje na splendor veritatis. Dekadencija liturgije i propadanje sakralizacije, kao izazovi i današnjeg svijeta, uvijek su odraz izgubljenog igralačkog smisla, onoga ludizma u čovjeku.
“Katolički svjetonazor prema Romanu Guardiniju” bila je tema izlaganja prof. dr. Ivice Raguža. U prvome dijelu razmatrano je poimanje svjetonazora općenito u misli Romana Guardinija. Svjetonazor kao zor, motrenje tako donosi zahtjev za odmakom i ljubavi, nastojanje da glavnu riječ vodi tamna volja, primalačka volja koja ne stavlja čovjeka u središte. U drugom dijelu dr. Raguž pružio je prikaz Kristova kršćanskog svjetonazora kao mjerila svjetonazora ljudi. Krist je, s jedne strane, potpuni gospodar samoga sebe, a, s druge, kod njega zatječemo gotovo nevjerojatnu ljubav prema svijetu. Istinski svjetonazor za kršćanina stoga je Kristov svjetonazor. Treći dio razmatrao je posebnost katoličkoga svjetonazora. S prethodno mišljenim Guardinijevim naukom o suprotnosti, dr. Raguž pokazao je kako je za Guardinija katolički svjetonazor univerzalni svjetonazor, obuhvaća sve svjetonazore, sva mišljenja i suprotnosti. Biti katolik tako nije tek jedna od opcija, jedan od legitimnih načina života, nego se pred nas stavlja kao zahtjev za uvažavanjem drugoga. Zahtjev je to lišen svake isključivosti i apsolutizacije i u sebi nosi najljepšu dimenziju onoga katoličkoga.
U posljednjem izlaganju naslovljenom “Guardini i Balthasar. Dodirne točke” dr. Ivan Ivanda ukazao je na ključne elemente koji povezuju ta dva velikana teološke misli XX. st. Predstavio je mnoštvo zanimljivih biografskih dodirnih točaka i ispreplitanja života studenta (Balthasara) i njegova profesora (Guardinija) i pokazao gdje je sve Guardini ostavio nemjerljiv utjecaj u Balthasarovoj teologiji te bio poticaj i nadahnuće njegovim uvidima i promišljanjima.
Svako od izlaganja popratile su konstruktivne rasprave, pitanja i komentari u kojima se, uz izlaganja, svima otkrila veličina teologa Romana Guardinija, a dan je i velik poticaj na daljnje bavljenje njegovom mišlju.