Vođinci/Viljevo, (IKA/TU) – Misa zadušnica i sprovodni obredi vlč. Mirka Crnčana, koji je preminuo na Veliku subotu, 4. travnja, u bolnici u Vinkovcima, u 50. godini života i 23. godini svećeništva održani su 7. travnja. Zadušnicu je u župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Vođincima predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, uz koncelebraciju brojnih svećenika, a sprovodne obrede na Mjesnom groblju u Viljevu generalni vikar Ivan Ćurić.
“Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? – rekao je neznani suputnik, uskrsli Gospodin Isus dvojici svojih učenika na uskrsno popodne na putu iz Jeruzalema u Emaus. U toj uskrsnoj vjeri, opraštajući se od vlč. Mirka Crnčana, danas na Uskrsni utorak, i mi ponavljamo: Nije li trebalo da vlč. Mirko na svećenički dan, na Veliki četvrtak ujutro, doživi teški moždani udar, i da ga Gospodin na taj način u Vazmenom trodnevlju, na Veliku subotu, pridruži sebi, u svojoj muci, smrti i uskrsnuću?! Uskrsli Gospodin nam prilazi u ove Uskrsne dane i koreći našu nevjeru, govori: Nije li trebalo da sve to vlč. Mirko pretrpi te bude pridružen mojoj uskrsnoj slavi?”, rekao je mons. Hranić uvodeći u misu zadušnicu. Uputio je potom izraze sućuti umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića, prisutnih svećenika te svoje osobno ime, bratu i sestri vlč. Crnčana, ožalošćenoj rodbinu, trima sestrama službenicama milosrđa koje su bile prve i najzauzetije pastoralne suradnice vlč. Crnčana, te župljanima župe Vođinci i filijale Novi Mikanovci, kao i bivšim župljanima vlč. Crnčana, a posebno župljanima župa Rokovci i Andrijaševci.
Ističući kako je presudno ljudsko pitanje: Započinje li, kad se prekine nit ovozemnoga života, novi život? Odnosno, jesu li raspadanje i trulež groba doista posljednja postaja poslije koje više ništa nema? nadbiskup Hranić rekao je kako je svetkovina Kristova uskrsnuća jedini je pravi odgovor. “Uskrsnuće Kristovo je jedina prava zraka nade koja je prodrla u smrtnost našega ljudskog života. Uskrsnuće Kristovo je jedino uže spasa koje nam je pruženo nad provalijom nestalnosti ljudske egzistencije. Uskrsli Krist jedini nam pruža odgovor i na, iz naše ljudske perspektive, preranu smrt, vlč. Mirka”, koji je još u djetinjstvu susreo Uskrsloga i njemu povjerovao.
Nadbiskup je potom pročitao životopis pokojnika. Rodio se 22. kolovoza 1965. od oca Vinka i Marije r. Kovačević. Odrastajući, kroz vjernički i molitveni život u krugu svoje obitelji te kroz aktivnosti u župi Viljevo, slušao je Isusov poziv i odazvao se tako da je po završetku 8. razreda odlučio poći u Salezijansku klasičnu gimnaziju u Rijeci. Prve tri godine teološkog studija završio je na KBF u Zagrebu kao bogoslov Hrvatske salezijanske provincije. Potom je zamolio pokojnog biskupa Ćirila Kosa da mu omogući da se vrati u svoju rodnu biskupiju te postane dijecezanski svećenik. Biskup Ćiril je to prihvatio, tako da je u Đakovu završio drugi dio teološkoga studija i na Petrovo 1992. u katedrali u Đakovu bio je zaređen za svećenika tada Đakovačke i Srijemske biskupije. Tijekom četiri godine bio je župni vikar u Bošnjacima, potom još dvije godine župni vikar u Župi sv. Nikole Tavelića u Sl. Brodu, a 1998. bio je imenovan župnikom u Rokovcima i Andrijaševcima. Ondje je ostao tijekom 12 godina.
Prije nepunih pet godina, 2010., nadbiskup Srakić imenovao ga je župnikom u Vođincima. Nakon godinu dana župničke službe u Vođincima, 2011. završio je s ozbiljnim kardiološkim problemima u zagrebačkim bolnicama te je bio podvrgnut teškom operativnom zahvatu. Snagom vjere u uskrsnuće, nije se usredotočio na sebe i na svoju bolest, nego se nakon oporavka vratio u župničku službu i uz redoviti pastoralni rad, posvetio najprije traženju prikladnog rješenja za stan časnih sestara. Kad se konačno našlo rješenje, paralelno su uređivane i sestarska kuća i temeljito je obnovljen župni stan.
Naglašavajući kako vlč. Mirko nikada nije bio polovičan, nego uvijek temeljit u svemu što je činio, nadbiskup Hranić je rekao: “Kao što su apostoli još zbunjeni zbog Isusove smrti, teško se suočavali s praznim grobom i prihvaćali njegovo uskrsnuće, tako i ja i mnogi od nas teško ovih dana odgovaramo na Isusovo pitanje: Je li vama važnije Mirkovo dioništvo u uskrsnoj slavi ili da imate jednoga radnika više u vinogradu?! Jeste li sigurni da bi vam bio korisniji na župi, nego što će vam biti koristan s neba?! Ne možemo drugo nego dopustiti Bogu da on bude Bog i vjerovati da on zna zašto je vlč. Mirka uzeo k sebi te da on vodi ovu župnu zajednicu i ovu našu mjesnu Crkvu. Dok snažimo svoju vjeru u uskrsnuće mrtvih, molimo ga istodobno da nas poštedi teške kušnje nedostatka svećenika te da i iz ove župe pošalje nove radnike u vinograd naše mjesne Crkve.”
Uime župne zajednice Vođinci, od pokojnog župnika oprostila se Gabrijela Jurković. Brojni okupljeni župljani, redovnice i svećenici potom iz župne crkve ispratili tijelo pokojnika. Liturgijsko pjevanje animirao je Župni zbor i Zbor mladih župe Vođinci.
Predvodeći sprovodne obrede na Mjesnom groblju u Viljevu generalni vikar Ćurić u homiliji je izrazio zatečenost zbog ponovnog susreta na groblju gdje su tijekom jedne godine ukopani i roditelji pokojnog vlč. Crnčana. “Stojimo danas podosta zatečeni jer nismo računali da će nas s nepunih 50 godina života napustiti vlč. Mirko. Obuzima nas osjećaj žalosti – čini nam se da je još štošta moglo biti učinjeno i doživljeno, na Božju slavu i za dobro ljudi… Vjerujemo da Gospodin razumije naše osjećaje.”
Generalni vikar podsjetio je na “Križni put s Ivanom Pavlom II.”, što ga je sastavio i dao tiskati 2013. godine vlč. Crnčan kao i na “Križni put s mislima sv. Marije Krucifikse, te istaknuo: “Prepuštao se vlč. Mirko s jednom lijepom crtom redovitosti i urednosti svome svećeničkome poslanju. Živio je svakodnevno i srdačno uronjen u dinamiku života svojih župnih zajednica. Brižno je vršio svoje službe, brinuo za liturgijska slavlja, hoteći da u njima bude prikladno sudjelovanje zajednice, s osjećajem za domaću baštinu naših mjesta; skrbio je oko lijepoga pjevanja, oko duhovnih obnova mladih i odraslih. Brižno je planirao i vodio obnove crkvenih zgrada; u suradnji sa starijim subratom Antunom Devićem trudio se oko toga da u tiskanim monografijama na svjetlo dana ‘izroni’ i bude zapisana povijest župa u kojima je on bio pastirom. Sa zajednicom sestara Službenica milosrđa bio je posebno povezan, sve do zadnjega dana bratski oslonjen na njihovu pomoć i pastoralnu suradnju u vođinačkoj župi.” Generalni vikar potom je rekao kako je Krist već pri krštenju u vlč. Mirku započeo djelo spasenja; označio ga je svećeničkim pozivom blagovjesnika radosne nade, a sada je dovršio djelo što ga je započeo. Oproštajnu riječ uime generacije uputio je vlč. Vlado Karačić, ističući njegovu spremnost na suradnju.