Draga braćo i sestre!
U ovo proljetno vrijeme, dok promatramo čudesno Božje djelovanje kako obnavlja i budi na život usnulu prirodu, mi vjernici kršćani slavimo najvažniju svetkovinu, svetkovinu života i radosti – Kristovo uskrsnuće. Na tu ćemo svetkovinu, po običaju u našemu narodu, jedni drugima izgovoriti riječi i zaželjeti „sretan Uskrs” i podijeliti radost novoga života koji nam je Krist donio svojim uskrsnućem. No lijepo je ovom prigodom prisjetiti se kako istočni kršćani tu radost izražavaju i formuliraju. Jedan naime radosno naviješta veliku istinu riječima „Krist je uskrsnuo”, a drugi odgovara i potvrđuje „Uistinu je uskrsnuo!” ispovijedajući tako svoju vjeru u temeljnu istinu na kojoj počiva kršćanstvo. Prisjetimo se samo nekoliko detalja toga povijesnog i natpovijesnog događaja.

Ujutro prvoga dana u tjednu Isusovi sljedbenici najprije otkrivaju otkotrljani grobni kamen i prazan grob u kojemu je Isusovo tijelo bilo položeno. To su izvanjski povijesni znakovi, tihi svjedoci čudesne pobjede života i istine, pravde i ljubavi. A onda slijede ukazanja Uskrsloga najbližima, koja s otkrićem praznoga groba potvrđuju da je iz groba u novi život ustao onaj za kojega su svi smatrali da je zauvijek završio neuspjehom svoju kratku zemaljsku egzistenciju. Svjedoci praznoga groba i navjestitelji Gospodnjega djela uspoređuju događaj Kristova uskrsnuća sa simbolikom zaglavnoga kamena. Isus Krist, najprije odbačen, osuđen, raspet i ubijen, postade zaglavni kamen, postade pobjednik, spasitelj čija pobjeda ne stvara žrtve i ranjene. Raspeti i uskrsli Gospodin želi svima nama u Crkvi i u društvu otvoriti oči i otkotrljati kamen sa srca kako bismo Božjim očima gledali na stvarnost i svrhu postojanja i našega proputovanja ovom zemljom, kako bismo svakog čovjeka prepoznali u njegovu neotuđivu dostojanstvu djeteta Božjega.

Pobjedu svoga uskrsnuća Krist uskrsli dijeli s nama i nju daruje već ovdje i sada. Isus Krist – zaglavni kamen divnoga Božjeg plana stvaranja i ostvarenja života – svojim križem i uskrsnućem trajno osnažuje naše nosive stupove, koji u povezanosti s Njim postaju, na svoj način, zaglavni kamen. Za obitelj se s pravom može reći da je temelj života i zaglavni kamen društva. Zajedništva u različitosti muškarca i žene, odraslih i djece, djeda i bake, oca i majke, brata i sestre. U čudesnome Božjem planu obitelj je Gospodnje djelo. Samo obitelj može biti zaglavni kamen života, naše obnovljene biološke i duhovne budućnosti. U obitelji živimo s drugima i za druge, u njoj postajemo zreliji i bolji ljudi. U obitelji doživljavamo povjerenje koje izvire iz lica oca i majke, ohrabrenje za prvi osmijeh i novi korak; susrećemo temeljne društvene i ujedno religiozne termine – brata i sestru, oca i majku. Obitelj nam daje ime, uključuje nas u svoju povijesnu memoriju, svijest i identitet. Obitelj, znak i sakrament raspete i uskrsle ljubavi, sveti je prostor otvorenosti životu i pobjede života nad smrti. Svako društvo koje želi biti na strani života i budućnosti u obitelji vidi ne samo zaglavni kamen već i model društva. Svjedoci smo nekih glasova koji žele obitelj vidjeti kao arheološki relikt prošlosti. Svi ti pokušaji leđima su okrenuti budućnosti. Stoga smo pojedinačno i zajedno, kao vjernici i građani, pozvani i dužni ukloniti sve oblike grobnih kamenja s naše budućnosti koji pritišću i naše obitelji. Obitelj je zajednički dom – temelj i tema na kojoj se možemo i trebamo svi naći. Ulažući u obitelj, sebe spašavamo i svoj narod i njegovu budućnost.

U apostolskom pismu koje je uputio cijeloj Crkvi na zaključenju Jubileja milosrđa 2016. godine papa Franjo govori i o obitelji. Evo nekoliko misli iz toga njegova pisma: „U posebnomu vremenu kakvo je naše, koje u mnogim krizama živi i krizu obitelji, važno je našim obiteljima uputiti riječ utješne snage. Dar braka veli¬ki je poziv na koji supruzi, milošću Kristovom, treba¬ju odgovoriti u ljubavi koja je velikodušna, vjerna i strpljiva. Ljepota obitelji ostaje nepromijenjena, unatoč tolikim nejasnoćama i alternativnim ponudama… Milost sakramenta ženidbe ne samo da jača obitelj kako bi bila povlašteno mjesto na kojemu se živi milo¬srđe, nego pred kršćansku zajednicu i njezin cjelokupni pastoralni rad stavlja zadaću da pokažu veliku vrijed¬nost obitelji kao primjera” (Papa Franjo, Misericordia et misera, br. 14).

Blaženi Ivan Merz, uzor i zaštitnik katoličkih laika, koji je tijekom svoga kratkog života mnogo učinio za odgoj mladeži i njihovu pripremu za brak, u pismu obitelji svoga prijatelja u Đakovo koji je imao brojnu obitelj (sedmero djece) ovako piše: „Od svega lijepog što sam vidio u Đakovu moram Vam priznati da mi se Vaša obitelj najbolje svidjela; vidio sam konkretno pred sobom jednu kršćansku obitelj i mogao sam shvatiti posve zorno nauk sv. Crkve o zamašitom značenju obitelji, o prioritetu obitelji nad društvenom vlašću, državnom, o pravu roditelja na kršćanski odgoj u školi – napokon o svemu onom što se nadovezuje na ovu prvu stanicu naravnog društva, uređenog prema uzoru odnosa, koji postoje između Krista i njegove sv. Crkve.”
I za kraj, draga braćo i sestre, vama koji ste u braku i posebno vama koji se za brak pripremate, evo konkretna uputa za sretan brak: „Obitelj koja zajedno moli, zajedno ostaje!” Tu su rečenicu, uputu, često u svojim govorima ponavljali i sv. Ivan Pavao II. i sv. Majka Terezija i sluga Božji o. Ante Gabrić. Zajednička obiteljska molitva jest najčvršći vez što veže jednu obitelj s Bogom, ali i njezine članove međusobno. Dao Bog da se taj divni običaj zajedničke obiteljske molitve u našim obiteljima obnovi kako bi naše obitelji uživale puninu mira, milosti i blagoslova koje vam svima želim od Krista Uskrsloga, našega Gospodina!

Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj